Vojvodin ribrending

Za Antenu M piše: Nana Berger

Dakle, krenulo je. Vojvodin ribrending. Nije više dovoljno biti četnički vojvoda iz devedesetih sa istorijom koja se vuče kao blato za cipelom – sada moraš da imaš i novi vizuelni identitet. Ne za sebe, naravno, nego za najvišu zakonodavnu instituciju u Crnoj Gori. Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, odlučio je da je vrijeme za osvježenje – logotip, stil, nešto što, je li, odražava svu „važnost“ trenutka. I tako smo dobili novi logo. Svima na čast.

Jer kad četnički vojvoda Mandić, poznat po političkoj prošlosti mračnijoj od najcrnje noći, odluči da osvježi imidž Skupštine, to zaista nadilazi očekivanja. Zamislite da uzmete instituciju koja treba da bude simbol nezavisne države i slobodne misli i stavite je pod vizual koji izgleda kao logo Kapitola za sirotinju, iako nema sumnje da je Mandić uvjeren da je u pitanju viševjekovna srpska tradicija, a ne da su srpske institucije ideje za svoje logotipe „posudile“ od američkih.

Vojvoda se, dakle, odlučio na ribrending – izraz kojim marketari ponekad pokušavaju sakriti činjenicu da su promijenili boju i zakrivili nekoliko linija, a naplatili uslugu kao da su nanovo izumili točak. Ali ovdje to nije samo obična kozmetička promjena (o iznosu na fakturi za ovu kreativnost ćemo vrlo rado prvom prilikom), već simbol dubokog kopanja po prošlosti, tragajući za motivima koji Crnu Goru treba da vrate u „slavne“ dane okupacije, otimačine i zatiranja njene vlastite istorije. Jer ko bi se bolje mogao poistovjetiti sa progresom i demokratijom nego neko ko crpi inspiraciju iz vremena kada su ovim krajevima haračili Karađorđevići i njima poslušni vizionari?

I da se ne zadržavamo samo na vizuelnom identitetu – jer tu se, naravno, ne završava priča. U trenutku dok pred Skupštinom izvodi svoj istorijski monolog, Mandić je odlučio da nas podsjeti na „prvu žrtvu fašizma“ – ni manje ni više nego Aleksandra I Karađorđevića. U svijetu koji prepoznaje milione stradalih i porobljenih pod fašizmom, mi sada učimo da je sve počelo u Marseju na jučerašnji dan prije 90 godina, kada je Aleksandar, unuk Kralja Nikole, pao pod neprijateljskom vatrom. Nema veze što su mnogi istoričari označili njegovu vladavinu kao period zatiranja crnogorskog identiteta i slobode – u Mandićevoj verziji, on je viteški pionir u borbi protiv fašizma.

I to je, prema očekivanju četničkog vojvode, treba obilježavati 9. oktobra. Na Cetinju, naravno. Zaboravite sve što znate o njegovim zlodjelima prema Crnoj Gori, o poniženju, brisanju crnogorske državnosti, o sramnoj Podgoričkoj skupštini – jer, eto, kralj je, po Mandiću, žrtva fašizma pod rednim brojem jedan.

Samo dva dana uoči ovog vojvodinog zapomaganja, na čuvenom HRT-ovom kvizu „Potjera“ postavljeno je jedno zanimljivo pitanje: „Koje godine su ubijeni Aleksandar Karađorđević, Clyde Barrow i Bonnie Parker”. Konačno neko da stavi Aleksandra tamo gdje pripada – među bandu koja se bavila otimanjem. Zemlje, para, života.

Uostalom, ista je godina – 1934. A dok su Boni i Klajd pravili krvavi pohod po američkom Jugu, Aleksandar Karađorđević je, eto, postao sinonim za viteštvo u Marseju.

I tako, vojvoda Mandić nastavlja da ribrendira Crnu Goru i njene institucije. Neće biti tu samo logotipa, biće tu i redefinisanja istorije, vitezova koji to nikad nijesu bili i simbola koji nemaju veze sa onim što Crna Gora zapravo jeste.

Ako ćemo preciznije, Mandićev plan nije toliko ribrending koliko reinkarnacija jednog narativa koji vuče unazad – u prošlost u kojoj su svi simboli crnogorskog otpora, ponosa i suvereniteta bili ili zanemareni ili nasilno poništavani. Možda je ovo zapravo njegova lična misija da nas podsjeti da za fašizam postoje različite definicije, a da istina uvijek zavisi od onoga ko drži mikrofon.

Zato, dok nam vojvoda kroji budućnost sa logom prekopiranim iz nekog srpsko-američkog arhitektonskog hibrida, sjetimo se da Crna Gora ima daleko bogatiju istoriju i daleko teže trenutke od onih koje nam Mandić predaje kao lekcije iz svog udžbenika. Ako je kralj Aleksandar prva žrtva fašizma, onda bi bilo pošteno i da se utvrdi da je građanska Crna Gora prva žrtva ovog apsurda koji nam se svakodnevno servira.