Kako Demokrate zamišljaju demokratiju

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Svakim novim javnim izlivom laži, prostote, primitivizma i frustracija, čije uzroke valja tražiti u ličnim traumama i kompleksima prvaka ove sekte, Demokrate potvrđuju da su bez sumnje najogavnija politička kamarila u Crnoj Gori. Možda bi jedino kauč Sigmunda Frojda mogao otkriti razloge i uzroke njihove bolesti. Taze obrušavanje na generala Lazarevića, u maniru uličara, svjedoči još jednom jalovom i beskrupuloznom narativu, koji za cilj ima difamaciju i javno klevetanje čovjeka koji ne svira po notama Vučićeve posluge.

Da nijesu kakvi jesu, bili bi Vučićevi batleri, nalik batleru iz filma „Ostaci dana“, ovako su samo jeftina posluga, koja neodoljivo podśeća na kafedžije u zgužvanim i uflekanim košuljama, u negdanjim bifeima voza Bar-Beograd. Haotična i histerična, Demokratama imanentna saopštenja, lišena sadržaja i istine, samo su vapaj očajnika, koje ni toliko puta ponovljena politička prostitucija neće odvesti do vrha. Tradicionalno, ova sekta kloniranih amoralnih papagaja targetira svakog ko ne pristaje na izdaju Crne Gore.

Da je general Lazarević, kojim slučajem, poput mnogih naslijeđenih kadrova bivšeg režima, rođen bez kičme i dostojanstva, bio bi, siguran sam, omiljeni general crvenih kvislinga. No, na njihovu žalost, to ipak nije slučaj. Njegov jedini grijeh je otpor neznavenom i politički ustoličenom ministru vojnom. Koji o vojsci zna taman koliko i koncern Vijesti o slobodnom i nezavisnom novinarstvu. A Lovac na zmajeve o pisanju.

U svojim deluzijama Demokrate generala Lazarevića optužuju da je „obrukao“ Crnu Goru?! Pred svijetom, Evropom, NATO paktom?! Valjda onim istim NATO paktom koje su Demokrate preimenovale u „zlo proljeće“ kad god bi empatično odavale počast žrtvama NATO intervencije, za koju je isključivi krivac balkanski kasapin Slobodan Milošević. Kolike su Demokrate zapravo kukavice najplastičnije dokazuje i činjenica da, budući da nemaju hrabrosti da napišu NATO, oni pišu  „zlo proljeće“, valjda nas upućujući na roman Mihaila Lalića? Nego, ko o čemu, kukavice i političke prodavačice ljubavi o hrabrosti i časti. Ko o čemu, bruke o brukanju?!

Da su Demokrate veće kukavice i od „Kukavice koja je ubila Džesija Džejmsa“ potvrđuje i skaredni, udvornički odgovor ministra Šaranovića, svojem beogradskom gazdi Ivici Dačiću. U odgovoru Dačiću, koji, između ostalog kaže: „svako selo u Crnoj Gori ima svoju organizovanu kriminalnu grupu... a Beograd koriste kao mjesto za obračun“, Šaranović homerovski vapi: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ivice, Vučićeva sina“. On se ne suprotstavlja svojem patronu, već tradicionalno za sve i vsja pravednički optužuje antologijskih „30 godina“ i, podrazumijeva se, bivši režim. Iz njegova pravdanja Ivici da se zaključiti da je svaka mrtva glava posljedica činjenja bivšeg režima, iako je od 2020. bivši režim, zamislite, bivši režim. Iako je za minulih četiri godine palo mnogo mrtvih glava, i otkriveno toliko kriptovanih prepiski između kriminalnih klanova i ljudi iz aktuelnog režima.

Da je bar gram hrabriji, na kolektivnu kriminalizaciju Crne Gore, mogao je Šaranović Dačića pitati štošta. Kao, recimo, jesu li belivuci, miljkovići i ostali mesari, Crnogorci, i iz kojeg su crnogorskog sela? Oni belivuci i miljkovići koji su za račun Aleksandra Vučića, sa svojom huliganskom družbom, razbijali antirežimske proteste. Mogao je Šaranović pitati Dačića jesu li crnogorski seljaci ubili Zorana Đinđića, ili su to učinili srpski heroji, s crvenim beretkama na glavi, u sadejstvu s Radikalima, i drugim srpskim patriotama? Mogao ga je pitati za atentate na Vuka Draškovića, na Ibarskoj magistrali i u Budvi. U prvom su ubijena četiri čovjeka. Jesu li to učinili crnogorski seoski razbojnici, ili odredi smrti Slobodana Miloševića, Dačićeva partijskog lidera i pokrovitelja? Mogao je pitati i ko je ubio Slavka Ćuruviju, Dadu Vujasinović, i druge, koji su bili glas razuma u velikosrpskom ludilu i histeriji ratnih 90-ih. Onom istom ludilu koje Demokrate danas vaskrsavaju. Ko je ubio novinara Milana Pantića? Crnogorski zemljoradnici? Ko je ubio novinara Rista Đoga, čije je tijelo nađeno u Drini? Crnogorski seljani ili, opet, odredi smrti Slobodana Miloševića, srpski heroji i idoli Srpskog sveta? I koga to slavi sin Rista Đoga, pop kolumnista, koji na rektorovoj propagandnoj platformi emituje golu mržnju i afirmiše ideologiju koja je pucala u njegovog oca. Jesu li raku za Ivana Stambolića iskopali Crnogorci, ili je to učinio Slobodan Milošević, Dačićev lider, i duhovni otac Demokrata? Čije su ruke mrtvo Stambolićevo tijelo zatrpale krečom?

Ipak, neće biti da su razbojnici iz crnogorskih sela. Ubijali su srpski psi rata, koje i danas Šaranović i njegovi nadređeni slave. Istina, Demokrate u četiri zida, a Dačić u kafani, sa sve mikrofonom u ruci.

Sve ovo je Šaranović mogao, a nije pitao Ivicu Dačića. I nikad ga neće pitati. Jer, znate, roblju je zabranjeno da pita.