Na kojoj strani istorije?

Piše: Ahmed Burić, dnevnik.si

Prošle nedjelje, skupili smo se u Podgorici, da u okviru konferencije koja se bavi sudbinom Milivoja Katnića, bivšeg specijalnog tužioca Crne Gore: čovjek je u pritvoru već šest mjeseci, bez optužnice i mogućnosti da se brani. Štrajkovao je glađu, a u zatvoru je zbog osvete sadašnje vlasti, postavljene uz ozbiljnu superviziju Srpske
pravoslavne crkve i priličnu daljinsku kontrolu iz Beograda.

Sve to, dakako, pomno prati Moskva, a nas nekolicinu u Forum za ljudska prava Milivoja Katnića, organizovao je između ostalog Crnogorski PEN, uz, naravno Helsinški komitet Crne Gore. Lica su vam, otprilike, poznata: psiholog Žarko Korać, bivši potpredsjednik Vlade Srbije za vrijeme Zorana Đinđića, Nenad Čanak, notorni Vojvođanin i expredsjednik Lige socijaldemokrata, jedan od prvih ljudi koji su i institucionalno i izvan toga pomogli pad Slobodana Miloševića, novinarka Tamara Nikčević, crnogorski pisac i predsjenik PEN-a
Milorad Popović, jedan od arhitekata promjene kursa Mila Đukanovića od srpskog vazala do glavnog čovjeke za ostvarivanje nezavisnosti Crne Gore, zatim Tarik Gunersel, turski književnik, Boris A. Novak nam se trebao javiti video linkom, ali je bio spriječen, poznati novinar Vlado Vurušić, malenkost pisca ovih redaka i tako dalje i tako dalje. Moglo bi se reći, ugledno društvo koje baš niko puno i ne zarezuje, ali koje je stalo uz čovjeka koji je obavljao specijalne zadatke, što je prosrpskoj vlasti očigledno bio trn u oku.

Katnić je, između ostalog, vodio istragu protiv Svetozara Marovića, nekada nominalno drugog čovjeka Crne Gore, i predsjednika unije te zemlje i Srbije, čija se imovina procjenjuje na nekoliko desetina miliona eura. U jednom trenutku, Marović je bio skoro moćniji od Đukanovića, ali je optužen za malverzacije, korupciju i nezakoniti sticanje dobiti. Marović se branio sa slobode, što je iskoristio za bijeg, prvo u Švajcarsku (vjerovatno obezbijediti novce), a onda – u Srbiju.

Bez optužnice i bez dokaza, ad hoc, orijentalno, surovo, balkanski, vlast koja je na izborima 2020. srušila trideset godina dugu vladavinu Mila Đukanovića, zatvorila je bivšeg specijalnog tužioca. Koji je četiri godine ranije, 2016. vodio operaciju osujećivanja državnog udara koji su, među ostalima, spremale i stranke koje će četiri godine kasnije doći na vlast. Scenario je bio, uglavnom, ruski, izvođači su trebalo biti srpski, a stvar je trebala početi kao što je krenula 1992. u Sarajevu ili prije par godina u Kijevu. Trebalo je da ubačeni specijalci obuku uniforme crnogorske policije i krenu pucati po prosrpskim demonstrantima ispred Parlamenta. To bi bilo jezivo bratsko krvoproliće nesagledivih posljedica: u tom smislu, a moglo bi se reći da kao Neko iz Sarajeva onaj što ovo piše nešto zna o počecima ratova na Balkanu, očigledno nije bilo lako pronaći nekoga ko bi bez savjesti, i bez emocija, potegao obarač prema nenaoružanima koji govore njihov jezik. I „zastupaju“ iste ideje.

Nova vlast tvrdi da je sve inscenirano, ali teško je vjerovati onima koji uz pomoć helikoptera, specijalaca i kriminalaca „isporučuju“ vladiku Joanikija u manastir na Cetinju. A upravo to se u septembru 2021. uz suzavac i proteste: vladika Joanikije, nasljednik Amfilohija Radovića, jedne od namračnijih prikaza balkanskih devedesetih je, protiv volje stanovnika Cetinja, „isporučen“ u manastir. Cetinjani ga tako i zovu – „Isporučeni“, i tvrde da su bili spremni uzvratiti vatru, ako bi iz manastira otvorili vatru. Tada je ta zemlja, vjerovatno, bila najbliže ratu. Uz pomenute događaje iz 2016. Na svu sreću oružani sukob se nije dogodio. Moguće i zato što se iz lekcija iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske nešto naučilo.

I za to je, očigledno, bio zaslužan i Milivoj Katnić. No, na Balkanu ne postoji dobro djelo koje neće biti kažnjeno. Tehnički gledano, vanjska politika srpskog hegemonizma, učinila je puno grešaka u ostvarivanju svojih
ciljeva. U Hrvatskoj su, sa više od 12 odsto stanovništva, pali na ispod tri odsto, i nisu dobili nikakvu teritoriju koju bi kontrolirali. U Bosni su, zahvaljujući engleskom ultimatumu i neposobnosti bosanskog rukovodstva da se snađe u okolnostima pritiska u datom trenutku, dobili skoro pola teritorije. I to je, u ovom trenutku, valjda jedina teritorija u u Evropi gdje imenima ratnih zločinaca možete nazivati ulice, škole ili bolnice. 

Jedina stvar koja je skoro sasvim uspjela u vojno-obavještajnom domenu iz Beograda, je sukob Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane 1993., što je rezultiralo ratnim zločinima, i presudom u kojoj su vođe takozvanog projekta Hrvatska zajednica Herceg Bosna kažnjene sa oko 140 godina zatvora. Od tada, iako Bošnjaci i Hrvati zajednički tvore Federaciju BiH, usađeno je nepovjerenje, koje rezultira privatnim talovima na nivou „političke“ manipulacije, i duboke segregacije koja se provodi na većini mjesta gdje Hrvati i Bošnjaci žive jedni pored drugih.

Prema svjedočenjima nekih od glavnih ljudi srbijanske obavještajne službe, koji su procesuirani u Hagu, u toj operaciji su njihovi kadrovi imali značajan udio. Onog trenutka kad hrvatsko vodstvo u BiH to prizna, a bošnjački
narod to prihvati, i suoči se sa svojim zločinima, moći će se se govoriti o uzajamnom povjerenju i poštovanju. Do tada, gledaće se iza zamišljenog nišana, i čekati novu priliku za osvetu. Omiljeni sport na Balkanu kad je u pitanju „rješavanje“ političkih konflikata.

Drugi veliki „uspjeh“ duboke, tamne strane srpskoga društva, koja je zadnjih dvadesetak godina, uglavnom, pozicija, je resrbizacija Crne Gore. Od osamostaljenja te države 2006. godine, činilo se da je svijest ljudi narastao dovoljno da je država na jugu Balkana, jadransko – planinski konglomerat epske svijesti i lirskog izričaja, konačno stao na noge i upisao se u ne najsretniju, ali relativno mirnu porodicu nazvanu Evropa Nacija. To je stara porodica u kući čiji krov stoji naizgled relativno čvrsto, ali su sobe iznutra neprovjetrene, a kako se ide
prema podrumu pronalaze se sve mračnije tajne. Nove prostorije koje se dodaju toj zgradi pune su slabih konstrukcija, nastalih kao rezultat dugotrajnih grešaka u vođenju, odnosno građenju tih entiteta.

U tom smislu, Crna Gore je jedna takva, mala i slaba montažna kuća koju je jedan veliki vojni Savez (dakako, NATO) prihvatio kako bi je zaštitio od rušenja koju bi preuzeo njegov dugogodišnji arhineprijatelj, koji već nekoliko stotina godina preko Crne Gore želi izaći na toplo more. Majka Rusija. U tom smislu sudbina Milivoja Katnića - iako se svaki dio njegove karijere može posmatrati u različitom svjetlu - je arhetipska: ako on ostane u ovoj situaciji, ako ga zadrže u ovom statusu, bez mogućnosti da mu se obezbijede
normalni uslovi opstanka, ili barem da se protiv njega podigne validna optužnica protiv koje se sa svojim saradnicima može odbraniti, to je uvod u završetak procesa u kojem je u Crnoj Gori moguće da Crna Gora postane druga Republika Srpska. To je, u krajnjoj konsekvenci, i na dugi rok nemoguće, ali nije li problem svih iluzija upravo u manijakalnom provođenju njihovih iracionalnih motiva?

Svjedočimo, dakle, slučaju u kojem se leđima jednog čovjeka treba slomiti sudbina cijele jedne epohe, i na njemu „utjerati“ dug cijelog jednog naroda. U čemu se trenutni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović ponaša vrlo nečasno, govoreći da četničkom vojvodi, što je titula koju nosi današnji predsjednik Parlamenta Crne Gore, i njegovim saradnicima, nije trebalo uskraćivati ulaz u Hrvatsku. Uz sve to, manipuliše se i činjenicom da protiv Katnića, koji je na početku devedesetih bio poručnik u vojnom odsjeku koji je slao regrute u napad za Dubrovnik, hrvatsko pravosuđe nije podiglo optužnicu. A Crna Gora, pak, nije podigla optužnicu ni protiv koga ko je pošao gađati Dubrovnik, Vukovar ili Mostar. Prosrbijanskoj vlasti sasvim bi odgovaralo da se bivšem tužiocu Katniću fakturiše - sve. Konferencija nam je relativno uspjela, govornici su pokazali zavidno poznavanje prilika, ali provladinih medija, pripadnika političkih stranaka i izaslanika ambasade Velike Britanije i Sjedinjenih američkih država – nije bilo.

Tu, ipak, trebate izabrati stranu. Jer, iz vizure zapadne diplomatije može se reći da je, praktično, vladavina Srpske pravoslavne crkve, tek epoha u razvoju tamošnje demokratije. Ali, ako stvar gledate u oči, na terenu – to nije tako. Jer, je na sceni – regresija. Baš kao što reče ugledni podgorički advokat Nikola Martinović: „Zapamtimo se dobro mi koji smo danas bili u ovoj dvorani. Jer, za nekoliko mjeseci će biti desetine ljudi koji će tvrditi da su bili ovdje s nama jer ni Karadžić, ni Mladić ni Milošević nisu mogli ni sanjati da će završiti u Hagu, a desilo se upravo to. (…) Ovolika količina nepravde, zlobe i mržnje u Crnoj Gori nije viđena od 1948., i vladavine Aleksandra Rankovića“. Toliko, dakle o „oslobođenoj“ zemlji. 

Čekajući rasplet ove situacije, sjetio sam se naših prvih dolazaka u Crnu Goru. Bilo je to početkom, kako se to danas lijepo kaže, milenija, kad smo od Cetinja došli u Podgoricu i održali nešto što se moglo zvati književnom večeri, a bio je zapravo skup prilično nemoćnih zavjerenika koji su tu došli podržati prijatelje i kolege čija je sudbina čista literatura. Imena Filipa Davida, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Nenada Popovića, znana su južnoslavenskoj književnoj publici, ali sudbina crnogorskih kolega je zaista prvorazredna priča.
Jer, šta je kad u svojoj zemlji, na svome jeziku pokušavate ubijediti svoje sunarodnike da pripadaju svojoj, a ne nekoj drugoj državi? Gdje je to zamislivo? Dobro, na Bliskom istoku. Dvadeset godina kasnije, opet smo se tu, u nešto izmijenjenom sastavu, ali s praktično istim poslanjem: da pokušamo samima sebi, i drugima, objasniti da Kotor, ipak, nije Kragujevac, iako je Budva, građevinski postala Zlatibor na moru.

Čudno je samo da ljudi koji to naglas govore bivaju progonjeni, proskribirani, čak i zatvarani. I u tom smislu je sudbina Milivoja Katnića duboka stvarnost, ali izrasla iz mita o lažnoj veličini.
I izrugivanju sudbine jednog čovjeka pred masom. U tom smislu ne treba imati dilemu. Mora se biti na strani čovjeka. Bez obzira na kojoj ste strani istorije.