O jeziku i jezičkim jurišnicima

Za Antenu M piše: Milena B. Martinović

Ovih dana čuju se sve više glasovi onih koji zagovaraju srpski jezik i lamentiraju nad njim. Iako bez lingvističkoga i realnoga uporišta, uz već tradicionalne žalopojke o ugroženosti, ovakvi politički manevri imaju i zadatak i smisao.U projektu srpski svet jezik ima centralno mjesto. Insistiranje na ćirilici nakon „oslobođenja“ 2020. godine običnom građaninu djelovalo je čudno i pomalo besmisleno, naročito kad se u velike rezultate „apostolske“ vlade „oćiriličenje“ Crne Gore s ponosom ubrajalo u grandiozna postignuća. Ali vrijeme je pokazalo da ništa nije slučajno ni spontano jer su ti prvi koraci vodili ka cilju da srpski jezik bude „nadpolovični“, kako se nadao ponositi četnički vojvoda. I „srećni čovjek“ nakon objavljivanja rezultata popisa.

Politički ratnici za srpski svet, kamuflirani kao evropejci, obučeni su da sprovode precizno planirano utapanje Crne Gore u srpsko sve. Prvo su crnogorske crkve, sakralni objekti i groblja predati jednim potpisom. Onda je četnički vojvoda unio trobojku u Skupštinu. Imaju svoju pjevačicu koja, da bi se veselio srpski rod, iako jednom kažnjena, pjeva državnu himnu preuređenu tako da u njoj ne sviće „majska“ već neka druga zora, na tivatskoj rivi se igra sitno kolo i pjeva da je to Srbija pokraj mora, i sad bi još da srpski jezik bude službeni jezik. Juriša se dakako i na Ustav. Sve po planu, sve uporno.

A računica je jednostavna i sad izgleda ovako: u Crnoj Gori crkva je srpska, nose se i ističu srpske zastave, otima se naša kulturna baština, đeca se umjesto na znanje i škole upućuju na crkvu i obilaske manastira (srpskih naravno), srpski jezik treba da bude službeni jezik. A što onda ostaje od Crne Gore i Crnogoraca, nacionalnih, kao i Crnogoraca, njenih građana? Uz planirane izmjene Zakona o državljanstvu? Odgovor znate.

Crnogorski jezik i svi njegovi govornici, Cetinje i FCJK na kome se izučava crnogorski jezik i književnost jaki su bedem preko koga je trebalo preći i slomiti ga za ostvarenje ovoga cilja. Zato se na njih jurišalo i juriša. Suzavci, gumeni meci, šok bombe, opsada grada, hapšenja, suđenja, progoni ljudi, intelektualaca, novinara... No tvrde su naše međe jer su - kameni stanci.

Imaju i od koga da uče i čijim riječima da se napajaju jezički jurišnici i domaće apologete Nemanjića, koje krivotvore da su navodno domaći dinasti umjesto povijesne istine da su osvajači i porobljivači.

U Zavještanju Stefana Nemanje piše:

A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Zemlje i države se ne osvajaju samo mačevima, nego i jezicima. (…) Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod.

I ja sam (…) u svojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oružje. (…) Za vreme opsada, i dugo posle toga, slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojenu zemlju i gradove. Više sam krajeva osvojio jezikom nego mačem.

P. S. Zapažanje za kraj

Kod nas se decenijama u školama predavalo i učilo iz udžbenika iz Srbije, pisanim ekavskim, srpskim jezikom, ali su đaci nastavljali da govore svojim ijekavskim, crnogorskim jezikom. Jer jezik je maternji, nauči se trajno i dio je identiteta. To što se tada po političkom dogovoru jezik zvanično zvao srpsko-hrvatski formalna je strana stvari.

Zato neka razmisle oni koji se danas izjašnjavaju da govore srpskim jezikom (a ovđe su rođeni, žive i zbore kao govornici crnogorskoga jezika) i neka se zapitaju što stvarno vrijedi slijediti: inerciju, politiku ili svoj integritet i identitet.