U moju crkvu dobrodošli su i oni koji slave Noć vještica

U autorskom tekstu za Guardian engleski vikar sa teološkog aspekta objašnjava zašto je negativan odnos mnogih crkvenih lica prema proslavi Noći vještica zapravo autogol, a ispoljavanje mržnje prema tom činu suprotno Isusovom učenju.

Dok obilježavanje Noći vještica neki hrišćanski vjernici jednostavno odbacuju, u autorskom tekstu za britanski Guardian vikar Radi Holi primjećuje da je prezir crkve prema takvom događaju zapravo – autogol, osvrćući se na to kako crkve 31. oktobra forsiraju organizovanje drugih načina okupljanja, posmatrajući ovu proslavu kao nešto „duhovno opasno“.

On priznaje da je i sam ranije imao ovakav stav, ali da je od tada „oslobođen prokletstva fundamentalizma“. U crkvi u kojoj služi aktivno prihvata Noć vještica.

„Svake godine otvaramo vrata našeg, i dalj gotičkog zdanja i pozivamo stotine malih vještica, vampira i vukodlaka koji već idu po selu po „trick-or-treat“ od vrata do vrata, da dođu i učestvuju u daljim zabavnim aktivnostima“, naglašava on, pojašnjavajući da ove aktivnosti uključuju tradicionalne igre, poput jabuke u vodi i, što je još značajnije, „strašne priče na groblju“.

Iako priznaje da bi njegovi stavovi mogli užasnuti neke kolege vjernike, tvrdi da je alternativa – mržnja prema Noći vještica – znatno gora.

„Mrzjeti Noć vještica, koja je sada veliki događaj u našem društvu, čini se kao autogol za organizaciju koja se već bori da privuče mlađe ljude“, naglašava vikar, postavljajući pitanje šta je zapravo problem – sugerišući da su, bez obzira na korijene te ceremonije, današnje proslave samo „prilika za djecu da se maskiraju, jedu slatkiše i ostanu budna do kasno“.

„I šta bi moglo biti zabavnije od toga?“, pita se autor teksta.

Dok neki tvrde da Božić može konkurisati Noći vještica po euforiji, on se sjeća da su puritanski hrišćani imali problema sa božićnim proslavama.

„Nijesu odobravali svu tu veselu atmosferu, pa je između 1647. i 1660. godine bilo protivzakonito slaviti Božić“, podsjeća on, napominjući da danas mali broj hrišćana podržava takav odnos, uz izuzetak Jehovinih svjedoka, koji ne dozvoljavaju svojoj djeci da učestvuju u božićnim proslavama.

„Mnogi ljudi van te posebne grupe smatraju takav stav neoprostivim – sa nekim pravom, po mom mišljenju“, povlači paralele i postavljajući pitanje po čemu je to različito od evanđelista roditelja koji ne dozvoljavaju djeci da idu na trick-or-treat igre dok njihovi prijatelji to rade.

Vikar priznaje da su brige o bezbjednosti ključne. Mala djeca moraju biti pod nadzorom odgovornih odraslih, a stanare koji žele da ignorišu Noć vještica treba ostaviti na miru. Ipak, naglašava da su ovi uslovi svakako ispunjeni u njegovom mjestu, kao što su bili i u gradu u kojem je ranije služio.

„Djecu uvijek prate njihovi roditelji, a zlatno pravilo, strogo poštovano, je da se približavate samo kućama koje su specifično pozvale trick-or-treatere stavljanjem bundeva na prozor“, naglašavajući da ovakav sistem omogućava onima koji su osjetljiviji da izbegnu uznemiravanje, obezbjeđujući da svima bude lijepo.

Takođe razmišlja o pojmu „tamne strane“.

„Da parafraziram Svetu trilogiju (da, i mi vikari takođe gledamo Ratove zvijezda), možda jednostavno potcjenjujem moć tamne strane“, navodi on, priznajući da ako zaista postoje sile zla, kao što je crkva tradicionalno tvrdila, možemo li biti tako ravnodušni prema njima?

„Pa, na primjer, imam više iskustva sa silama tame nego prosječna osoba“, tvrdi on, prisjećajući se da je jedan nacionalni dnevnik nekada objavio da je on bio satanista prije prelaska na hrišćanstvo, na što on ironično kaže da je tačno, pod uslovom da ljude slušanje Blek Sabata čini satanistima.

Govoreći o tome da bi se uvijek neka iskustva mogla opisati kao natprirodna, ukazuje na to da čak i ako neko danas vjeruje u doslovnog đavola, što je pojam koji mnogi ljudi danas odbacuju u korist shvatanja njega kao prostog simbola ljudskog zla, „autentična hrišćanska teologija uvijek je insistirala da je Bog beskrajno moćniji i da se đavola ne treba plašiti“. On se poziva na evanđelista Glena Skrivenera, koji tvrdi da daleko od toga da bude nešto zloslutno, djeca koja se maskiraju kao duhovi i kosturi na Noć vještica mogu se posmatrati kao nastavak drevne hrišćanske tradicije ismijavanja smrti, noć uoči obilježavanja slave vječnom životu na Dan svih svetih.

Dakle, on tvrdi, „može se reći da je Noć vještica sveta stvar“, ističući da je dobro da se djeca zabavljaju i da su srećna, čak i kada su obučena kao Drakula ili Frankenštajnovo čudovište.

„Pored svega što se dešava u svijetu danas, je li to nešto zbog čega treba ispoljavati bijes, bez obzira na vaša uverenja“, pita on, sugerišući da možda i jeste, prisjećajući se definicije puritanizma H.L. Menkena kao „progonilačkog straha da bi neko, negdje, mogao biti srećan“.

Dok neki možda ne odobravaju njegov opušteniji pristup Noći vještica, zaključuje „ali djeca će to obožavati, a kako je Isus rekao – Kraljevstvo nebesko pripada takvima kao što su oni“.