San i java u Tbilisiju

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Autokratije ruskog štima rijetko padaju na izborima, a nepovjerenje koje građani vremenom stiču u odnosu na svoje kritičke kapacitete i potencijale građanskog aktivizma i otpora postaju opšte mjesto i garant stanja autoritarnosti koje se najčešće mjeri decenijama. Mehanizmi autoritarnosti postaju gotovo nepobjedivi ukoliko „asistencija“ režimu koji ih primjenjuje dolazi od neke „velike sile“. U pokušaju da ipak povrate svoje građansko dostojanstvo i oporave društvo u kojem žive, u poodmaklim fazama autoritarnosti, građani izlaze na masovne proteste koji, po pravilu, bivaju vrlo uspješno razbijani, opozicioni čelnici, građanski aktivisti i nezavisni novinari proglašavaju se državnim neprijateljima, ekstremistima i izdajnicima, sprovođenje fer i poštenih izbora se pretvara u iluziju za lakovjerne, institucije i mediji bivaju uzurpirani sve do tačke potpune nefunkcionalnosti za građane i apsolutne funkcionalnosti isključivo za pripadnike režima.

Ovih je dana na ulicama gruzijskog glavnog grada Tbilisija hiljade ljudi u protestu protiv rezultata upravo održanih parlamentarnih izbora, na kojima je antizapadno orijentisana vladajuća stranka Gruzijski san proglasila pobjedu. Predsjednica Gruzije Salome Durabišvili (a njena su ovlašćenja ceremonijalna) izjavila je da je njena zemlja postala žrtva ruske specijalne operacije, s ciljem da je vrati u orbitu Moskve i osujeti njen plan da se pridruži Evropskoj uniji.

Paralelno s demonstracijama ispred Parlamenta u centru Tbilisija, gruzijskoj i međunarodnoj javnosti saopštavani su izvještaji o nepravilnostima i zastrašivanju birača. Izjave koje su za Gardijan dale Irma Koperia, 55-godišnja umjetnica, Tekla Makašvili, doktorantkinja iz Tbilisija i Kato Bočorišvili, 21-godišnja studentkinja ekonomije (sve su učesnice protesta), možda najbolje ilustruju stanje u kojem se nalazi gruzijsko društvo suočeno s novim valom autoritarne uzurpacije. A ovo stanje nalazi se u području između još-uvijek-nade, ne-više optimizma i neposustale borbenosti. Za Kato Bočorišvili, lična motivacija je nedvosmislena: „Ovdje sam jer je vlada falsifikovala izbore, ukrala nam glasove i pravo da biramo našu budućnost. Želimo da svijet zna da smo izabrali Evropu a ne Rusiju. Nadam se samo da svijet može da nas čuje“. Međutim, za Irmu Koperiu, „Gruzijski san je već pobijedio. Nikada neće dobrovoljno odustati od vlasti. Pretvoriće ovu zemlju u diktaturu“. Ipak, za Teklu Makašvili, nada postoji: „Veoma je teško, ali ostajem puna nade – inače ne bih bila ovdje. Nastavićemo da se borimo dok ova zemlja ponovo ne bude slobodna“.  

Nama, koji smo daleko od Tbilisija, preostaje da prepoznamo i ova stanja i ove borbe i protestnu volju i strepnju građana Gruzije, uvjereni da će već i ovo prepoznavanje biti neka vrsta podrške koja im je sada neophodna. Između ostalog i zbog toga što propagandna mašinerija „velike sile“ tvrdi da je izborni rezultat „izbor gruzijskog naroda“, a da zapad pokušava da destabilizuje zemlju. Svakako i zbog toga što se i u Srbiji i u Crnog Gori mogu prepoznati izvjesne bolno paradoksalne sličnosti kada je riječ o podrazumljivima i izostalim podrškama – naime, prvi zapadni lider koji je čestitao Gruzijskom snu na ubjedljivoj pobjedi bio je Viktor Orban. Ukoliko je ovo zaista i dalje paradoks.

Za Insajder televiziju (www.insajder.net ) Zlatko Vujović, šef Evropske mreže organizacija za monitoring izbora, u uključenju iz Tbilisija, rekao je da su „tamošnju izbornu kampanju obilježila zastrašivanja, prebijanja opozicionih funkcionera, brutalni napadi na nevladine organizacije i međunarodne posmatrače“ i, baš kao i mnogi međunarodni eksperti, ocijenio da Gruzijom vlada duboka politička polarizacija. Prema Vujoviću, „vladajuća partija dominantno opstaje na bazi klijentelističkih odnosa i straha koji je nametnula tokom predizborne kampanje o tome kakva sudbina čeka Gruziju ukoliko dođe do promjene vlasti. Gruzija je iskusila ratno iskustvo s Rusijom 2008. I bolne su rane tog sukoba“. I ovi uvidi nam, baš kao i neizvjesne prognoze o razriješenju krize u Gruziji, nažalost, zvuče sasvim poznato.

U tom smislu, izborni narativ stranke Gruzijski san suštinski predstavlja gruzijsku javu. A u toj javi dominira džinovska sijenka Rusije koja je, u skladu sa svojim Konceptom ruske spoljnopolitičke doktrine (tzv. Putinove doktrine), „blisko inostranstvo“ proglasila legitimnim prostorom za sprovođenje sopstvene dominacije. Operacionalizujući staro antičko pravilo da „jake zemlje rade šta hoće, a slabe ono što moraju“, Rusija je podijelila države na „najvišu ligu“ (one velike i moćne) i na „drugu ligu“ (one male i slabe). Samoproglasivši se za evroazijsku super-silu, Rusija je tako najavila novu epohu svoje spoljne politike (koja je de facto započela ratom sa Ukrajinom) u kojoj će manje i slabije države, koje su joj u dometu, pretvoriti u svoje „igralište“ na kojem će sprovoditi politiku ograničenja suvereniteta svojih susjeda.

Time se i gruzijska drama približila svom vrhuncu. Razapeti između sna o evropskoj budućnosti i opore realnosti Gruzijskog sna, građani Gruzije će morati da se suoče sa sudbosnosnim izborom. Ili će se, uprkos svemu, izboriti za sopstvenu proevropsku viziju, ili će u budućnosti slušati neku drugu muziku.

S ruskim štimom.