Blagostanje direktorskog uma

Za Antenu M piše: Nana Berger

Nezakonito imenovani generalni direktor RTCG Boris Raonić obratio se, poput influenserke, s prekookeanskom vremenskom razlikom, svojim pratiocima na društvenim mrežama koji su dašak njujorške noćne atmosfere spoznali u ranu zoru. U SAD je otputovao na edukaciju – onu o kojoj niko ništa nije čuo, ali su je svi uredno platili.

Ovaj neumorni borac za znanje, kojem su bile potrebne skromne 23 godine da diplomira, odlučio je da sada po ubrzanom kursu krene na put „profesionalnog usavršavanja“. Jer, šta je jedan Njujork ako nije pozornica na kojoj se stiče vrhunsko iskustvo koje, razumije se, RTCG ne može dobiti nigdje drugo. Ne zna se precizno šta uči, ali priča se da mu je ta edukacija prijeko potrebna.

Dok Raonić spoznaje iz prve ruke kako je moguće pravilno zakoračiti u američku demokratiju, u Crnoj Gori se presude samo gomilaju, pa iza ove plemenite ekspedicije u ime naroda stoji i dublja poruka za sve građane Crne Gore. Dok domaći sudovi šapuću da je njegova pozicija nezakonita, Raonić jasno, glasno i ponosno odgovara prizorima sa njujorških ulica, upućujući građanima i sudovima svoj autentični pravni stav da su nebitni, a da su presude samo obični papiri, više dekorativni nego obavezujući.

Raonić nam šalje poruku: sudovi su za slabe, građani su da se oporezuju, a funkcija – ona je za one koji znaju da, poput Dejvida Bouvija, ponekad gledaju izvan svega poznatog. Jer kao što kaže citat koji je dodao uz fotografije – Njujork nije grad, već stanje uma. A u Raonićevom stanju uma, izgleda da ni pravosudni sistem nije ništa više od dijela „mindseta“, kako bi on to objasnio, u kojem pravna država postaje nešto poput fikcije, a odgovornost još jedan relikt prošlih vremena.

Možda bi, kao predani ljubitelj filozofije, trebalo da se zapita šta je Crna Gora? I za koga je Crna Gora? Za njene građane? Ili za direktore na edukaciji? Baš kao i RTCG – institucija koja nije ono što mislimo, već stanje nekog specifičnog, dubokog administrativnog uma, u kojem zakoni funkcionišu kao daleki eho sumnjivih namjera.

Očekujemo da se s edukacije vrati inspirisan i donese uputstva za novi mindset RTCG programa, oblikovan po najnovijim standardima edukacije, daleko od realnosti i još dalje od zakona. S nestrpljenjem čekamo Raonićev sljedeći potez, jer kada su zakoni samo sugestije, jedina granica je nebo, ili, u ovom slučaju – Njujork.