Ajde što Srbi ne razumiju Njegoša, nego - razumijemo li ga mi?

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Bliži se Njegošev dan, nacionalni praznik kulture. Većina crnogorskih pisaca mlađe i srednje generacije, nije fajde kriti, Njegoša ne mogu očima viđet'. Neki zbog epike, neki zbog lirike, neki zbog srpstva i "anti - islamskih stavova". Ministarstvo prosvjete je upravo raspisalo konkurs za srednjoškolce na temu "Šta je nama Njegoš". Nadajmo se da će naši gimnazijalci biti pametniji od tih pisaca. Što se antiislamizma tiče, kako bih vam rekao, da su Njegoš i drugi crnogorski vladari bili tolerantni prema Osmanlijama - Crnogorci danas ne bi postojali. Nije to toliko teško da se shvati. Nekad imam utisak da je Njegoš kriv za sve što nije bio pa čak i za ono što nije mogao biti - zagovornik multikulturalnosti, ljevičar i fan grupe "The Cure". Najzad, mnogi mali pisci bi bili sretni da Njegoš nije ni postojao jer bi onda oni mogli biti veliki pisci. Pokušaji da se Njegoš umanji i omalovaži nisu novi.
Miloš Crnjanski je, tako, pisao: 'Neka mesta iz njegove filosofije o kojima su ,vele, debele knjige napisane, nikad mi nisu izgledala banalnija nego sad, kad su prevedena na francuski." ("Razmišljanja o Njegošu" - Srpski književni glasnik, 1925. ) Međutim, Crnjanski ne navodi koja su to tačno mjesta, ko je prevodilac i da li ih je dobro preveo. Crnjanski takođe nije uzeo u obzir da Njegoš nje sistematski filozof već genijalan pjesnik kod koga se povremeno javljaju filozofski motivi. Često se kaže da pjesnika samo njegov narod može razumjeti. Da vidimo to malo pobliže.

Jezik "Gorskog vijenca' je u prvih tridesetak stihova dosta nezgrapan a onda postaje sve bolji i uglačaniji. Ipak, postoje svjedočenja da, kad je čitao rukopis ovog djela svojim savremenicima, nije naišao na preveliko oduševljenje. Vremenom, "Gorski vijenac" je postao dio kolektivne svijesti Crnogoraca. S druge strane, u "Luči mikrokozma" Njegoš je kosmički sam. Metafizička pitanja koja on u tom djelu postavlja bila su iznad mogućnosti poimanja čak i najpametnijih Crnogoraca njegovog vremena. A ni danas stvari ne stoje mnogo bolje. Koliko znate ljudi da slobodno, mimo crkvene dogme, razmišljaju o prvobitnom grijehu, o preegzistenciji, o beskonačnosti prostora ili o savječnosti Satane Bogu? Za novoateiste ta pitanja su gluposti, što govori ponešto o intelektualnim dometima tog pokreta. Za one ostale, osim ako baš nisu filozofi, to nisu pitanja "od kojih se živi". Ima i u "Luči" formalnih grešaka, recimo stihovi:

"Pitagore i ti Epikure
zli tirjani duše besamrtne
mračan li vas oblak pokrijeva
i sve vaše posljedovatelje!"

Šta su vladici Radu skrivili ovi grčki filozofi teško se dosjetiti. Dobro, Epikur je bio materijalista i poricao besmrtnost duše,ali Pitagora? Biće da je Njegoš iz pričanja Sime Milutinovića stekao ne sasvim jasnu sliku o njihovim učenjima. I ne možemo ga kriviti za to - njegova biblioteka je brojala oko 500 knjiga, većinom na ruskom, i - iako je u njoj bilo nešto malo djela o grčkoj filozofiji, Njegoševo poznavanje te materije je bilo oskudno i fragmentarno.

Isidora Sekulić će zapisati: "Umetnik malog naroda je Simeon Stolpnik, on stoji na tankom stubu iznad haotičnog kolebanja elemenata, a koleba se i on sam". Jezgrovito i nepogrešivo! Kad smo već kod kolebanja, identitetskih i inih, da ste pitali Njegoša šta je po nacionalnosti i da li je crnogorska crkva autokefalna, on vjerovatno ne bi znao što vam kaže. I zato ne treba praviti grešku i učitavati dileme iz našeg vremena u Njegoševo doba, kad se ta pitanja jednostavno nisu postavljala na taj način.

Nedavno, na Noć vještica, sretoh Gojka Perovića. Odavno ga nije bilo ni na Cetinju ni u medijima. Sjetih se da je mitropolija u vrijeme kad je on bio na čelu Bogoslovije imala veliku autonomiju (doduše ne njegovom zaslugom). Sjetih se i da je Njegoš premjestio svoju rezidenciju iz Cetinjskog manastira u Biljardu jer se više osjećao kao knez nego kao vladika.

Elem, Crnogorci su epski narod. Uđeš, recimo, u taksi, nisi još ni pojas zavezao a taksista te već pita odakle si, koje ti je selo, koje si godište, jesi li oženjen i ako nisi zašto nisi ili ti priča svoju porodičnu istoriju. Očekivati da najveći pjesnik jednog naroda bude drugačiji od tog naroda, da recimo bude lirik tipa Branka Radičevića znači - tražiti nemoguće. Ali čak i kao izraziti predstavnik svog naroda, Njegoš iz "Luče" je za većinu i dalje nedokučiv, isto kao što prosječni Njemac ne razumije Kanta. Zna doduše da je velik, ali ne i zašto. Dodaću da je od nerazumijevanja jedino gore - pogrešno razumijevanje. Recimo, kad se od Njegoša pravi nekakav "pravoslavni mislilac", kad se on čak kanonizuje iako ni po čemu ne spada u tip sveca, ili kad se, s druge strane, pogrešno misli da je Njegoš prezirao Srbijance. Mogao bih povodom toga navesti neka njegova pisma Garašaninu no se bojim da bih mnogima pokvario dan. Pronići u duh velikih pjesnika je kao ulazak u neku katedralu. Ne pitate se zašto su boje na nekom vitražu baš takve a ne neke drugačije nego jednostavno uživate u ljepoti. Ako mislite da je o Njegošu već sve rečeno i da se tu nema šta dalje istraživati, u zabludi ste. Čitajte, dakle, Njegoša, čitajte ponovo Andrića i Selimovića, Krležu i Desnicu, Matoša i Ujevića. Iščitavajući klasike, naučićete da prepoznate razliku između velikih i malih pisaca, između nečega što je trenutni književni modni hir i onoga što je svevremeno.