Je li sluga Dritan pretvorio novinare u legitimne mete?

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Sve srećne sluge liče jedni na druge, svaki nesrećni sluga, nesrećan je na svoj način. Baš tako bi Tolstoj mogao uvesti čitaoca u tragičnu i tugaljivu priču o Dritanu Abazoviću. Danas duboko nesrećnom i potrošenom slugi, a nekad silnom i važnom premijeru, koji se donkihotovski borio protiv imaginarnih protivnika, a sve za ljubav svoje Dulsineje, koja je u ovoj alternativnoj verziji Servantesove pripovijesti tvorena po liku Vučićevom, baš kako je Jehova stvorio ljude po slici svojoj.

Dok nam Abazović ovih dana propovijeda o Demokratskom frontu, neodoljivo liči na ozlojeđenu i očajnu mladu ostavljenu pred oltarom. Jeste, čudnovati su udesi naši, pa čak iako Crnu Goru svome gospodaru prinesete na oltar, kad to učinite, bićete ostavljeni baš pred oltarom. Bićete napušteni, bez značaja i svrhe, jer vaš rok upotrebe je istekao, i trajao je kraće od konzerve mesnog nareska, koju su nekadašnji vojnici JNA dobijali kao redovno sljedovanje. Prosto, bićete Dritan Abazović. No, tako biva s onima koji svoju zemlju za račun tuđe, pretvore u prah i pepeo.

Tako uvijek biva s njima, pa se danas posipaju pepelom? A pepela u izobilju. Dok i dalje jezikom pravednika izriče kritike na račun DF-a, zaboravlja isluženi Abazović da je upravo on DF-u otvorio vrata vlasti, i da nije bilo njega i njegove partije, DF bi se i danas karnevalski maškarao u martire i četovao bi ulicama i trgovima Crne Gore. I ti igrokazi bili bi zabava za puk, no, zahvaljujući Dritanu Abazoviću, DF danas svoju svetu misiju posvećeno izvršava kao vlast. Kao režim. Više nijesu nužni šatori i kampovanja ispred Skupštine, jer Skupština 2024. pripada DF-u.

Zato, nije li nesrećni sluga Dritan malo odocnio? Uostalom, kao i njegovi politički očevi, Šerbo Rastoder i Žarko Rakčević. I oni su se posipali pepelom. Onda, kad je šteta već učinjena. Onda, kad je duh iz boce oslobođen. Ili možda Abazović računa na tradicionalnu glupost i kratko pamćenje Crnogoraca? Jer, i nakon svog zla koje je nanio Crnoj Gori, mnogi će zapljeskati njegovim lažnim i prijetvornim javnim nastupima. A između svih ostalih nedjela, Abazović je svakog novinara učinio legitimnom metom. Svakog pisca i intelektualca koji se drznuo da kritikuje rad njegove vlade.

Jesmo li zaboravili skaredni nastup u Skupštini, kad je za govornicom histerično mahao fotografijom pisca Milorada Popovića? Kad je za istom govornicom sricao imena Darka Šukovića, Draška Đuranovića i drugih novinara koji nijesu pisali hvalospjeve o Abazovićevoj vladi? Ili, kad je u kameru počivše Gradske televizije kazao da će blokirati i ugasiti Gradsku televiziju? Što se, na koncu, i dogodilo. Ukidanjem „Aritmije“ i „Knjiških ljudi“. Ostalo, kako se ispostavilo, nije narušilo koncept nove i slobodne televizije. Elem, Dritan Abazović je uzrok, sve što danas živimo je posljedica. 2020. je Ura povela kolo s onima kojih se sada odriču. Ili, što bi se reklo: „Dala baba dinar da uđe u kolo, a dala bi dva da izađe“.

Ali ne može. Nijesu biografije školska tabla, pa da ih mokar sunđer može obrisati. Kad jedan premijer javno targetira novinare, što očekivati od drugih? Takav obrazac ponašanja postaje društveno prihvatljiv. Jer, ko je kaznio Dritana Abazovića zbog poziva na linč onih koji su pisali i govorili istinu o izdaji Crne Gore, o nepočinstvima režimskih tužilaca i ostalih državnih namještenika? Zato i ne čudi varvarski napad na novinarku Anu Raičković.

Nažalost, ne čudi. Jer u zemlji bezakonja, sve je dozvoljeno. Pa i prebijanje novinarke koja nije po volji Zoranu Bećiroviću. Sloboda govora morala bi biti sveta. Čak i onda kad našim ušima ne godi ono što čujemo. I koji je to grijeh novinarke Raičković izazvao toliki gnjev i bijes Zorana Bećirovića? Njeno učešće u emisiji koja se emituje na E televiziji? Sramno je napasti novinarku. I za takav čin nema opravdanja, ma koliko se portal gospodina Bećirovića trudio da ga nađe. Isti portal koji je bio meta aktuelne vlasti, i isti novinari koji su bili meta aktuelne vlasti. I čiju smo slobodu govora branili. I opet bismo to činili, bez obzira na to što portal „Aktuelno“ svakog ko nije bacio kamen na Milivoja Katnića proglašava plaćenikom. Ali čijim? Onih koji su opsesija ovog portala, a koje mnogi od nas nikad ni u mimohodu nijesu sreli?

Sloboda govora morala bi biti ono što se podrazumijeva. Manir medijskog žigosanja i linča imanentan je beogradskim tabloidima, na koje pomenuti portal, nažalost, iz dana u dan sve više liči. I što reći na brutalno prebijanje Ane Raičković i njenog sina? Na taze polomljenu šoferšajbnu njenog brata? Hoće li i ovo završiti u nekoj od fioka Tužilaštva? Je li tužilac Šoškić odveć zauzet iščitavanjem Đuranovićevih istraživačkih tekstova koje je iskao od „Pobjede“? I jesu li oni koji su se drznuli da o ovom sramnom činu govore sljedeće legitimne mete?

Ili možda nova lica s naslovnice Bećirovićevog portala?