Nakon dugih i nervoznih peripetija, natezanja, hladnoratne retorike te vrlo opasnih igara koje su u jednom trenutku imale zadah mogućeg građanskog, pa i šireg rata, Crna Gora, ta nekadašnja najmanja jugoslavenska republika, kao treća od njih (nakon Hrvatske i Slovenije) uskoro će postati 29. članica najvećeg političko-vojnog saveza na svijetu – NATO-a.
Neizvjesna je bila američka ratifikacija. Zbog otezanja (Senat je tek iz trećeg puta odobrio) te stava predsjednika Donalda Trampa da je NATO zastario, ali i opšteg mišljenja da će nova američka administracija vanjsku politiku, pogotovo Balkan, staviti na rep svojih prioriteta, nad članstvom Crne Gore nadvili su se tamni oblaci, a protivnici pristupanja od Rusije preko Srbije do agresivne prosrpsko-ruske anticrnogorske opozicije u samoj Crnoj Gori naslađivali su se mogućim porazom vladajućih, koji bi imao dalekosežne posljedice ne samo za tu zemlju nego za cijelu regiju.
Rusija je od samog početka otkad je Crna Gora dobila pozivnicu za sjevernoatlantsku alijansu vrlo bolno prihvatila tu činjenicu.
Ruska osjetljivost
U Kremlju se nijesu mirili s tim da će joj “mala Rusija” ili “Rusija na Jadranu”, kako su joj godinama tepali u Moskvi zbog dobrih odnosa te velikog broja ruskih nekretnina i naseljavanja Rusa (u nekim sredinama u Crnoj Gori u ponekim razredima ima više malih Rusa nego Crnogoraca), izmaknuti s radara te prebjeći u drugi tor. Rusija je ionako vrlo osjetljiva na širenje NATO-a, pogotovo na područja koja u neku ruku smatraju svojim istorijskim i političkim posjedom. Crna Gora se nekako podrazumijevala, čak i više od Srbije. No, Milo Đukanović napravio je geostrateški zaokret te se nedvosmisleno odlučio za zapadne integracije, ne želeći, kao sada srbijanski premijer Aleksandar Vučić, da sjedi na dvije stolice i balansira između Rusije i EU.
Crna Gora je postala prebjeg. Nakon toga Crnu Goru su potresli antinatoovski protesti koje je organizovala prosrpska i proruska opozicija, koja inače osporava i samu crnogorsku državnu suverenost.
Vladajući DPS optužio je Rusiju da logistički stoji iza tih nasilnih protesta. Svađa je počela, a Đukanović je još jednom promijenio kaput (kao sredinom 90-ih, kad je otkačio Miloševića i Bulatovića).
Optuživan je da je zabio Rusiji nož u leđa. Na prošlim izborima, 16. oktobra 2016. pokušan je i državni udar, koji se mogao vrlo lako izroditi u sukobe većih razmjera, čak mogući građanski rat, jer je situacija u tom trenutku bila eksplozivna, a obje “zaraćene” strane, i suverenisti i prosrpske snage ojačane podrškom iz Rusije, bile su spremne na sukob.
Nije teško procijeniti da bi krvi bilo do koljena. U Podgorici, bez ikakve sumnje, optužuju Rusiju da stoji iza toga. Moskva sve, naravno, poriče, ali dvojica ruskih državljana (Eduard Širokov i Vladimir Popov) povezana s tamošnjim obavještajnim službama prokazani su kao učesnici grupe od 25 ljudi koji su došli iz Srbije sa zlokobnim namjerama, a predvodio ih je bivši čelnik srbijanske Žandarmerije Bratislav Dikić.
Pristupanje zapravo vojno nebitne po snazi Crne Gore NATO-u postalo je šira priča ionako napetih odnosa između Zapada i Rusije, jer je sigurnosno-politički i geostrateški razlog primanja Crne Gore zapravo bitan.
Eventualni neulazak Crne Gore u NATO doveo bi sadašnje proevropske tendencije u pitanje, ali i ojačao tamošnju opoziciju, koja, blago govoreći, neprekidno preispituje crnogorsku nezavisnost, a u regiji bi se stvari promijenile i situaciju učinile dodatno napetom i destabilizirajućom.
Referendum u Holandiji
No, stvari su se u posljednjih nekoliko dana promijenile. Američki predsjednik Donald Tramp 11. aprila potpisao je odluku o pristupanju koju je donio američki Senat (američka je ključna) te time omogućio da već u maju na samitu NATO-a Crna Gora postane punopravna članica. Čekaju se još samo odobrenja Holanije i Španije, ali smatra se da je to sada, nakon odluke američkog Senata, tek formalnost. Doduše, opozicioni Demokratski front, čiji su čelnici Andrija Mandić i Milan Knežević, optuženi za učestvovanje u pokušaju puča, nadaju se još da bi preko Holandije uspjeli odgoditi prijem, odnosno imaju plan da se u toj zemlji organizuje referendum o primanju Crne Gore u NATO.
Rusija tvrdi da je referendum i u Crnoj Gori potreban, jer je uvjerena da članstvo u NATO-u ne bi prošlo na takvom izjašnjavanju. Niko ne vjeruje istraživanjima javnog mišljenja jer u njima podrška zavisi od organizatora ankete. Negodovanje nije ništa manje i sada kad je ulazak Crne Gore, čini se, neminovnost, pa je rusko Ministarstvo vanjskih poslova nakon američke ratifikacije reklo da je ta odluka “duboko pogrešna”, da protivurječi istorijskim interesima crnogorskog naroda te da “remeti stabilnost Balkana i cijele Evrope”.
Nenadana promjena
No, što donosi članstvo Crne Gore i za samu zemlju, NATO, Balkan i odnose između Rusije i Zapada? Dakle, može se reći da Crna Gora ulazi u NATO u trenutku kad su rusko-američki odnosi iz loših prešli u lošije, ali ne zbog nje, nego zbog američkog raketiranja položaja ruskih saveznika u Siriji. Do ulaska dolazi i u trenutku kad je američki predsjednik Donald Tramp promijenio mišljenje o važnosti NATO-a, smatrajući sada odjednom da je to važna i moćna organizacija. Još donedavno Trump se obrušavao na NATO kao zastarjelu organizaciju, te se moglo razumjeti da bi SAD “usporio” svoje djelovanje, čime bi oslabila vojna i politička važnost organizacije. Tom nenadanom promjenom poremetio je nadanja Kremlja o slabljenju uticaja NATO-a.
Drugo, ulaskom u NATO promijenile su se neke bitne stvari za samu Crnu Goru. Naime, to je potvrda njezine nezavisnosti i suvereniteta, koji su dosad bili osporavani i nagrizani, odnosno smanjila se opasnost da bi ih mogla izgubiti.
Manevarski prostor za djelovanje prosrpskih stranaka u Crnoj Gori koje su osporavale, pa čak i negirale nezavisnost, sada je znatno sužen. Naime, svi dosad izbori su uvijek bili “za Crnu Goru ili protiv nje”, odnosno za njeno teritorijalno povezivanje sa Srbijom ili pak za samostalnost. Ulaskom u NATO prijetnja “velikosrpskog” projekta o ponovnom ujedinjenju dviju zemalja sada je svedena na puku teoriju.
Uvertira za ulazak u EU
NATO je velika pobjeda Mila Đukanovića i crnogorskih suverenista, koji zalog nastavka državne nezavisnosti vide u sjevernoatlantskom članstvu. Možda će sljedeći izbori napokon proći u nadmudrivanju o socijalnim i društvenim programima, a ne samo o pitanjima “mi ili on(i)”.
I ne manje važna stvar – NATO je svojevrsna uvertira za ulazak u EU, jer je to snažna poruka Briselu da zemlja ozbiljno misli biti dio “zapadnog svijeta i vrijednosti”. Posebno se to odnosi na balkanske zemlje prema kojima postoji (određena) sumnjičavost.
To su unutrašnji razlozi za članstvo Crne Gore u NATO-u. Drugi su, širi, geostrateški razlozi. Naime, iako, u prvom redu u Srbiji, omalovažavaju vojnu snagu i važnost Crne Gore za NATO – jer njenih tristotinjak vojnika stvarno nije bitno za vojni potencijal NATO-a, a ni njena politička snaga nije presudna – Crna Gora ipak ima svoju težinu.
Prijetnja Vučiću
Glavna, za strategiju NATO-a i Zapada uopšte, jest činjenica da je Rusija ostala bez još jednog potencijalnog saveznika. Rusiji je ovime dodatno skučen prostor na Balkanu, za koji je ona istorijski vezana. U ovim neohladnoratovskim odnosima to je značajan udarac ruskim ambicijama ne samo na Balkanu nego i u Evropi. Rusija, koja je svakako važna svjetska snaga, politička, ekonomska i vojna, ovim je zakinuta. Pogotovo u želji da bude alternativa Zapadu, što Kremlj neprestano deklariše kao svoju politiku.
Rusija zadržava samo uticaj na Srbiju, ali ni to joj više nije sasvim sigurno, jer Vučić ističe da mu je vožnja briselskom cestom prioritet. Doduše, u Kremlju su zaprijetili Vučiću da na NATO ne smije pomisliti ni u najvećem bunilu. On za sada odbija NATO, jer mu i u zemlji vlada prilično antinatoovsko raspoloženje, a proruski elementi su vrlo jaki i uticajni. Njegovim su laviranjem i EU-ambicijama u Moskvi sve nezadovoljniji.
No, nije nevažno za to kako će se Vučić postaviti i činjenica da se Srbija nalazi u okruženju zemalja NATO-a, a da su Makedonija i BiH izrazile želju za članstvom. Srbija je zatvorena i bez izlaza na more, postaje izolovani otok u NATO-ovu okruženju, pa, recimo, ruski vojni avioni ne mogu u Srbiju bez odobrenja NATO-a, što je svakako otežavajuća okolnost u geostrateškoj igri.
Drugo, i možda još važnije u tom neoblokovskom nadmetanju: cijeli Jadran je sada u “rukama” NATO-a, te je stara težnja, još od carske Rusije, izlaska na toplo more ovime definitivno propala. Italija, Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Albanija su sada natoovska obala, pa koliko god to bilo svrsishodno ili ne. Otrant je zatvoren. I Boka kotorska.
Izvor: jutarnji.hr (Vlado Vurušić)
flamantes
@MILO, pa zato što smo pametni, hoćemo u NATO. Samo bi idioti propuštili ovakvu prliku.
MILO
NE u OTAN HE y OTAH ...ako smo pametni.
dalibor
Tekst odlican.