Pokušaj remontovanja PES-a, nastavak autizma Zapada

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Ako je iko vjerovao - a jeste - da je raskol na relaciji Milatović- Spajić, produkt različitih razvojnih vizija nesrećne Crne Gore, a ne neozbiljno i politički ogoljeno, pubertetsko mjerenje...rejtinga, sada bi moralo biti sve jasno jer su ova dva „korifeja“ avgustovskih promjena izgleda podigla gaće i,  jedan u pisanoj formi, a drugi pomirljivom izjavom pred put na briselska podešavanja, pokazali atribute kojima raspolažu, ili ne raspolažu.

Uveliko načeti model zapadne demokratije  je odavno postavio standard da je građanin mjera političkog rejtinga, pa su podgorički i ostali izbori jasno pokazali da je odmjeravanje Milatovića i Spajića samo puki politički egoizam junoša koje se nijesu mogle dogovoriti ko je važnije doprinio, čak i za  njih same, neshvatljivom izbornom rezultatu. A, koliko god bilo zapanjujuće, taj rezultat ih je doveo do istorijske prilike da vode državu, pa da je koliko fildžan, kako se sa domovinom izrugivao njihov ideolog , mentor, guru i što sve ne - pokojni Amfilohije Radović. Naravno da je vojvodi Mandiću bilo sve jasno , kao i Aleksandru Vučiću koji, i tad i sad, preko moćnog i sve opasnijeg predsjednika crnogorske Skupštine i primitivno žovijalnog, ali,  za lokalnu upotrebu, važnog Milana Kneževića, po potrebi bilduje onoga koga markira da u datom trenutku može pospješiti politiku srpske kleronacionalne  ideje u Crnoj Gori, kao što to radi i u ostalim djelovima regiona na koje Republika Srbija zastrašujućom politikom nacionalnog ekspanzionizma polaže pravo. Ne treba, naravno zaboraviti ni demokrate koji ćutologijom pokušavaju zamagliti lojalnost politici Aleksandra Vučića. Istovremeno potpuno nekvalifikovano gospodare ministarstvima sile, na svakom koraku slamajući bezbjednosnu arhitekturu Crne Gore, dok stranački politički rejting  jačaju kardinalnim nepotizmom, ali i  besprizornim partijskim kadrovskim rješenjima.

Lokalni izbori su definitivno pokazali da ni jedan ni drugi nijesu značajnije doprinijeli avgustovskim i predsjedničkim pobjedama , već da je prava mjera njihove snage okupljena masa ispred  stranačkih prostorija PES, koja maše svim poznatim srbo-četničkim promo- alatima, jasno stavljajući doznanje da će PES i svi njegovi eventualni derivati biti prazna puška u rukama svake politike koja ima namjeru da Crnu Goru odvoji od maligne orbite osovine Vučić- Putin. Sve to tobože „evropejski“ staloženo  posmatra i oblikuje vojvoda Mandić, dok manirom indijanskog poglavice iz špageti vesterna, sa predsjedničkog trona i mimo poslovnika, opominje, podučava i miri, istovremeno promovišući najopasnije ideje za opstanak naše države i društva.

Za to vrijeme opozicija na čelu sa DPS,  koju je slaboumno i pogrešno projektovanje PES u prostor političkog centra dovelo u situaciju da se najmekšim formama otpora konstantno dokazuje kako ne pripada korpusu desnog nacionalnog identiteta, biva izložena izrugivanju besprizornih političkih đilkoša, u čemu prednjači Milan kneževič, dok im svako malo nabija na nos nekuraž da se za svoje stavove agresivnije bore.

Najsvježiji primjer je  brutalno i negatorsko poigravanje logom Skupštine Crne Gore, kojim se od strane sramotnog predsjednika Parlamenta želi poniziti crnogorska državnost. Sasvim očekivana reakcija opzicije završava se tako što umjesto da akumulatorskom brusilicom iskomate onu tablu u holu naše najvažnije državne kuće, poslanici DPS izvode civilizovani igrokaz  koji će istog dana biti obesmišljen i bez jasne poente. Tabla je i dalje u holu. Konačno, ovoliko insistiranje na parlamentarnoj kooperativnosti nije dovelo do omekšavanja stava za koji je lako povjerovati da dolazi iz  međunarodnih krugova, a sublimira se u činjenici da opozicija i DPS i dalje nijesu poželjni partneri u kreiranju politika koje bi trebale biti kontrateg onome što sprovodi osovina Vučić- Mandić, jer da jesu ne bi imali očigledan pritisak da se povrati kohezija u PES. Nepotrebno je naglašavati da dok se to dešava ova dvojica zadovoljno trljaju ruke i vjerovatno  sa svojim satrapima slavodobitno proslavljaju još jedan udarac građanskoj Crnoj Gori i njenom opstanku.

Za one koji ne pamte to vrijeme, jedno prisjećanje može biti korisno i slikovito dati moguće perspektive razvoja ovakve politike međunarodnih partnera, a odnosi se na danas davno, ali za region još uvijek ideološko- politički aktuelno i nadasve aktivno vrijeme dominacije Slobodana Miloševića.

 Kada je nakon „oktobarske revolucije,“ kako su je kolokvijalno zvali u Srbiji i regionu, svrgnut tiranin, brojni međunarodni predstavnici, koji su u tom trenutku boravili ili posjećivali Crnu Goru, zadovoljavajući se kratkoročnim ciljevima, smatrali su da je posao završen i da je srpska politika i društvo na putu ozdravljenja. Neki koji su ih u tim kontaktima pokušavali ubijediti da je Milošević prošlost, ali da su njegovi sljedbenici i dalje moćna politička snaga koja proizvodi  dejstvo i kanališe buduće politike u Srbiji, najčešće nijesu shvatani ozbiljno. Volio bih da ih danas sretnem...

Kao posledicu pogrešno planirane tranzicije vlasti u vremenu nakon Miloševića, Srbija je dobila  kleronacionalistu Koštunicu, strijeljanog Đinđića i nejakog Borisa, na putu do autokrate Aleksandra Vučića, koji je najopasniji sublimat svih anomalija u novijoj istorija bolesti srpskog društva, dugoročno razorenog virusom kleronacionalizma.

Nerealno očekivanje da će se pojavom različitih političko -  partijskih formata srpske prepoznatljivosti, koji će se plasirati kao politike centra, otupiti desno radikalna oštrica Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije u Crnoj Gori, jednako je šuplje, kao što je bilo i vjerovanje da će se nakon suludog Miloševića i njegove kamarile, pojavom smušenog i nemuštog salonskog kleronacionaliste Koštunice zadovoljiti srpsko radikalizovano nacionalističko biračko tijelo, koje je, do dana današnjeg, jedinu manu ovoj ratnoj tragediji  vidjelo samo u tome što Milošević nije ostvario svoj  naum. To je naravno dovelo do toga da pod pritiskom retrogradnog populizma praktično nestane Demokratska stranka, koja je i prije i poslije Đinđićevog   smaknuća, bila kakva takva perspektiva da uljuđene i prozapadne politike imaju šansu u Srbili, ali i regionu. Danas Srbija kao posledicu ima ideološki i organizaciono krajnje disfunkcionalnu opoziciju  kojoj – čast pojedincima- jedva pada na pamet da digne glas protiv politika kojima Vučić maltretira region.

Tražiti u ovom podsjećanju, a više opomeni, uporište za analogiju sa položajem crnogorske opozicije na čelu sa DPS nije potrebno, jer je prilično očigledna , kao i činjenica da akteri koji prestavljaju branu ovakvim strategijama mogu doživjeti političko smaknuće i bez fizičke likvidacije. Nije potrebna ,,dupla pamet“ kako bi se prepoznalo da  Spjićeva glava u pijesku za sve ono što izlazi iz domena sumnjive finansijske politike, ne smeta međunarodnim  partnerima kao ni simplifikatorsko, uvredljivo, a nadasve površno tumačenje da ovakva politika ne pravi probleme, a da u malom sistemu kakva je Crna Gora ekonomska srljanja i nezrela poigravanja državnim finansijama mogu biti lako sanirana. Očigledno je da ih za identitetska mrcvarenja osovine Vučić, Mandić, SPC, koju sprovode nad državom Crnom Gorom nije briga,  dok se armira  infrastruktura da  parlamentarnim akrobacijama  nacionalni Crnogorci budu manjina u sopstvenoj državi, čije postojanje u takvim okolnostima gubi smisao. Zaista je i pored prilično volje teško povjerovati da će uvjeravanje zapadnih birokrata, koji se utrkuju u lijepim projekcijama našeg skorog ulaska u EU, doprinijeti da se osnaži izborni kapacitet PES, jer je građanima postalo očiglednio da je riječ o subjektu koji je nastao kao podrška zlim  političkim planovima osovine Vučić -Putin, a ne na osnovu potreba i ,sada bi  već bilo vrijeme, stečenog povjerenja biračkog tijela, koje se, ako ga je i bilo, sve više smanjuje usled otrežnjujućih sagledavanja ničim utemeljenih  finansijskih marifetluka i ostalih „krupnih laža“aktuelnog Premijera.

Ako se iskreno želi stvoriti politička snaga moćna da se suprotstavi narastajućem desnom populizmu koji rastače vrjednosti zapadne demokratije i evroatlantizma na Zapadnom Balkanu, neophodno je prepoznati političke subjekte kojima treba dati podršku, a  nijesu kratkoročno rješenje, bez političkog utemeljenja i povjerenja građana. Smatrati da to može biti remontovani PES koji će pod trenutnim pritiskom međunarodnih centara moći uspjeti da politički opstane u vremenu za koje se smatra mogućim stvoriti uslove da Crna Gora postane dio EU, jednako je nevjerovatno kao i vjerovati da će Vučićevi seizi, sa kojima grade partnerstvo, dozvoliti da se uz njihovo prisluživanje stvori partija koja će im nakon ulaska u EU preuzeti biračko tijelo, a njih ostaviti da budu izbor najradikalnijih sledbenika politika zaostalih iz vremena ratnog razaranja Jugoslavije. Očigledno je teško očekivati da će se desiti obrt koji može dovesti da opozicija bude uočena kao jedini mogući kontrateg toj, sada već otvorenoj, politici razaranja evrointegralizma, pa bi bilo neophodno da, osim forsiranja parlamentarne finoće, opozicija međunarodnim moćnicima ,na svim nivoima, intenzivnim pritiskom formalnih i neformalnih tijela, lobističkih grupa i  Think Tankova – ma, nazovimo ih kako hoćemo - približi politički ambijent u Crnoj Gori, koji bi makar u perspektivi doveo u pitanje, predugo prisutan, a krajnje pogrešan stav da su DPS i DF isto, uz kalkulaciju da je srpski kleronacionalizam prihvatljiv, jer se percipira da se time zadovoljava Vučić, koji bi u protivnom mogao stvoriti mnogo veće probleme od DPS, iza kojeg u ovom trenutku ne stoji niko -osim skoro pola Crne Gore. Ali koga briga, jer ta Crna Gora se tek uoči na izborima, kada  zbog dominacije nakaradnih floskula  i naopakih stavova o njenoj kriminalizovanosti i nacionalizmu, ostane uskraćena za koaliciono partnerstvo i operativnu mogućnost da utiče na politiku, ne samo napretka,  nego i opstanka države Crne Gore.

Nameće se pitanje da li je isteklo vrijeme prisustva u parlamentu kojim se dokazivala privrženost evrointegralizmu i  je li došao momenat za ozbiljnije organizovane proteste, jer je postalo politički neozbiljno iščekivati da se kod djelova avgustovske vlasti pojavi potreba koja bi rezultirala otvorenim vratima opozicionim strukturama – izvornim baštinicima  ideje evro i evroatlantizma , a kojima je, usled autističnog odnosa međunarodnih partnera, uprkos i dalje prisutnoj podršci birača, uskraćena mogućnost  koaliranja na crnogorskoj političkoj sceni. Milatovićev put u Brisel bi morao donijeti makar nagovještaj  da je ova vizura promijenjena. Ako i dalje ostane isto stanje gdje se od pola Crne Gore očekuje da smjerno gleda kako im se gasi država i nacionalno dostojanstvo, ima li opozicija više razloga  da vjeruje u perspektivu politike iščekivanja otvorenih vrata i tihuje pod okriljem institucija koje iz dana u dan gube funkciju zaštite državnih i nacionalnih interesa Crne Gore. Mnogo je onih koji će reći da nema!

A Milojko veli nijesmo se ni svađali. Ako Jakov ovo potvrdi, nije više riječ o lažima pojedinca.

Ovo je epidemija!