Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Prije 30 godina, 5. decembra 1994. Ukrajina je zaključila sporazum sa Rusijom, Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama o sigurnosnim garancijama u zamjenu za odricanje od nuklearnog statusa. Potpisani dokument nazvan je Budimpeštanski memorandum. Istog dana Ukrajina se pridružila Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja. Na teritoriji Ukrajine koncentrisano je 15% svjetskog potencijala nuklearnog oružja, čineći je trećom po veličini nakon SAD-a i Rusije.
Godine 1991. Ukrajina je imala 220 strateških nosača, sa otprilike 1.900 strateških nuklearnih bojevih glava i 2.500 jedinica taktičkog nuklearnog oružja. Arsenal je uključivao 130 interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) SS-19 i 46 ICBM SS-24, koji su imali 1.240 bojevih glava, kao i 25 strateških bombardera Tu-95 i devetnaest Tu-160, sposobnih da nose krstareće rakete sa nuklearnim bojevim glavama. Glavnu udarnu snagu činilo je 46 ICBM-ova na čvrsto gorivo SS-24, od kojih je svaka nosila deset bojevih glava sa dometom od preko 10.000 kilometara.
U novembru 1993. Vrhovna rada Ukrajine glasala je za ratifikaciju Ugovora o strateškom ofanzivnom naoružanju, ali je definisala 13 dodatnih uslova. Ovi uslovi su uključivali sigurnosne garancije, finansijsku pomoć za uklanjanje, kompenzaciju za taktičko nuklearno oružje koje je već poslato Rusiji i priznanje da samo 36% lansera i 42% bojevih glava na ukrajinskoj teritoriji treba biti eliminisano. Dakle, "nuklearni klub" treba da se širi. Ali ukrajinsko rukovodstvo je bilo pod snažnim pritiskom zemalja NATO-a, posebno SAD, i Rusije.
Tako su u decembru 1993. pregovori počeli. Kao dio ovih sporazuma, Ukrajina se odrekla nuklearnog oružja u zamjenu za sigurnosne garancije, finansijsku pomoć i odobrenje plana denuklearizacije. Ukrajinski parlamentarci odobrili su pristupanje Ukrajine Ugovoru o neširenju nuklearnog naoružanja u novembru 1994. godine. Zapravo, pritisak na Ukrajinu je počeo još 1990. godine, kada je bila dio SSSR-a. Već tada je američki državni sekretar Džejms Bejker među glavnim kriterijumima kojima će se SAD voditi prilikom priznavanja novih nezavisnih država naveo "neposjedovanje nuklearnog oružja".
Taktičko nuklearno oružje uklonjeno je sa teritorije Ukrajine i prebačeno u Rusiju već 1992. godine. Početkom januara 1994. postignut je sporazum između Ukrajine, Rusije i SAD o transferu nuklearnog oružja pod kontrolu ruske komande, a 30. septembra 1994. godine predsjednik Ukrajine Leonid Kučma poslao je pisma predsjednicima Rusije, Sjedinjenih Država, Francuske i premijeru Velike Britanije "sa prijedlozima za sklapanje multilateralnog (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Ukrajina) Memoranduma". 9. novembra 1994. iz Rusije, SAD i Velike Britanije stigle su zvanične potvrde o "spremnosti da se potpiše tekst multilateralnog Memoranduma o sigurnosnim garancijama Ukrajine u vezi sa pristupanjem Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja".
Pomenuti memorandum su 5. decembra 1994. potisali predsjednici Ukrajine, Rusije i SAD – Leonid Kučma, Boris Jeljcin i Bil Klinton – kao i premijer Velike Britanije Džon Mejdžor tokom samita OEBS-a u Budimpešti. Kina i Francuska su takođe zvanično izrazile slične garancije, ali nijesu formalno potpisale Budimpeštanski memorandum.
Vlada Narodne Republike Kine ograničila se na izjavu od 4. decembra 1994, a Francuske na Deklaraciju sa propratnim pismom predsjednika Fransoa Miterana od 5. decembra 1994. godine. Prema Memorandumu, Rusija, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo ponovo su potvrdile svoju posvećenost poštovanju nezavisnosti i suvereniteta i postojećih granica Ukrajine, uzdržavanju od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Ukrajine, te da nijedno njihovo oružje nikada neće biti upotrijebljeno protiv Ukrajine osim u svrhu samoodbrane ili na neki drugi način u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, uzdržavati se od ekonomskog pritiska usmjerenog na potčinjavanje interesa Ukrajine vlastitim da ostvari prava koja su inherentna njenom suverenitetu, i na taj način dobiju bilo kakve prednosti.
Strane su potvrdile svoju opredijeljenost da traže hitnu akciju od Savjeta bezbjednosti UN-a kako bi pružile pomoć Ukrajini, kao državi članici Ugovora o neširenju nuklearnog oružja koja nema nuklearno oružje, u slučaju da Ukrajina postane žrtva akta agresije ili predmet prijetnje agresijom sa upotrebom nuklearnog oružja. Strane su takođe potvrdile u pogledu Ukrajine svoju opredijeljenost da neće koristiti nuklearno oružje, a takođe su se obavezale da će obaviti konsultacije u slučaju pojave situacije uslijed koje se postavlja pitanje ovih obaveza.
Posljednji ešalon sa 200 nuklearnih bojevih glava strateškog naoružanja zauvijek je napustio teritoriju Ukrajine 1. juna 1996. Generalno, od marta 1994.do juna 1996. sa teritorije Ukrajine u Rusiju izvezeno je oko 2.000 strateških kompleksa nuklearne municije. Uzimajući u obzir taktičko oružje, na rusku teritoriju prebačeno je ukupno oko 5.000 nuklearnih bojevih glava. Do januara 2002. svi strateški bombarderi na ukrajinskoj teritoriji su demontirani, prebačeni u Rusku Federaciju ili likvidirani, sve ICBM i njihovi lanseri su uništeni. Bio je to slučaj bez presedana u istoriji. Međutim, pokazalo se da Memorandum nije čak ni međunarodni ugovor, jer nema pravno obavezujuću snagu. Uprkos svim naporima ukrajinske strane da Memorandum postane obavezujući dokument, Vašington i Moskva su to kategorički odbili i počeli da prijete Kijevu ako ne bude potpisan.
Povodom 30. godišnjice potpisivanja, Ministarstvo spoljnih poslova Ukrajine je u svom saopštenju naglasilo da je „danas Budimpeštanski memorandum spomenik kratkovidosti u donošenju strateških bezbjednosnih odluka. To bi trebalo da posluži kao podsjetnik sadašnjim liderima zemalja evroatlantske zajednice da je razvoj evropske sigurnosne arhitekture na račun interesa Ukrajine, umjesto da ih uzima u obzir, osuđen na propast.
Neuspjeh da se Ukrajini obezbijede stvarne, efikasne bezbjednosne garancije tokom 1990-ih bio je strateška greška koju je Moskva iskoristila. Ovu grešku treba popraviti. Ukrajina bi trebalo da dobije jasne, pravno obavezujuće sigurnosne garancije. Jedina takva stvarna garancija sigurnosti za Ukrajinu, kao i faktor odvraćanja za dalju rusku agresiju na Ukrajinu i druge države, je samo punopravno članstvo Ukrajine u NATO-u. Ministar vanjskih poslova Ukrajine Andrij Sibiha odnio je originalni tekst Budimpeštanskog memoranduma u Brisel na sastanak Ukrajina-NATO na nivou šefova spoljnopolitičkih resora. Tamo je naglasio da ukrajinski narod čeka odluku o ulasku Ukrajine u NATO, što može da bude prava garancija sigurnosti, jer svi ostali mogu da postanu beskorisni, poput samog Budimpeštanskog memoranduma.
A predsjednik Volodimir Zelenski je naglasio da će „bez NATO-a Ukrajina izgubiti nezavisnost, jer će se Putin vratiti ratom. Ukrajina je imala Budimpeštanski memorandum i druge sigurnosne garancije, ali to nije zaustavilo Putina“. Vrhovna rada Ukrajine je pak usvojila obraćanje povodom 30. godišnjice potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma, u kojem se navodi da je zloglasni memorandum postao gorko iskustvo za Ukrajinu. Prkosno kršenje obaveza Rusije iz Budimpeštanskog memoranduma narušilo je pravni režim Ugovora o neširenju nuklearnog oružja i princip povjerenja u sigurnosne mehanizme za države koje su se dobrovoljno odrekle nuklearnog oružja. Ovo određuje hitnu potrebu za novim pouzdanim sistemom sigurnosnih garancija koji bi mogao da spriječi buduću agresiju ne samo na Ukrajinu, već i na bilo koju drugu zemlju u svijetu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR