Jedan svijet, jedna borba

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Naslov teksta je slogan podrške studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu studentima u Srbiji. Oni su se okupili ispred zgrade Filozofskog fakulteta da bi, petnaestominutnom ćutnjom koja je počela u 11:52, osnažili borbu koleginica i kolega. Negdje u tom trenutku, u Novom Sadu se odvijala scena iz žanra uličnih borbi. Naime, tokom novosadske akcije Zastani Srbijo vozač crnog automobila, u kojem su bila još trojica mlađih muškaraca, odlučio je da „prođe“ kroz učesnike protesta, a nakon što su ispunili svoju namjeru oborivši dva čovjeka, izašli su iz kola i vratili se da ih tuku. Među onima koji su ovog puta bili na meti „režimskih batinaša“ su i nama poznati ljudi, dugogodišnji aktivisti... Bio je među njima i mladi L.S. koji se, dok ovo pišem, i dalje nalazi na ispitivanju u Urgentnom centru. Na ljekarske preglede zbog današnjeg napada upućeno je još nekoliko građana. Iako smo u međuvremenu saznali da su napadači privedeni i procesuirani (šta god to u ovom kontekstu značilo), najnovija agresija na građane koji su protestovali uvjerila nas je u to da „oni“ nemaju namjeru da stanu i da nas, „građane nižeg reda“ koje predsjednica Skupštine i ovih dana rado naziva „ekstremistima“, zapravo ne mogu da zaštite krhotine razvaljenih institucija, uključujući i one čiji je posao - bezbjednost njenih građana.

Neposredno nakon ovog napada, javnosti se putem društvenih mreža obratio kompozitor Vladimir Petričević. Obratio se prije svega kao roditelj, ali i kao građanin: „Moje ime je Vladimir Petričević. Kompozitor sam iz Beograda, otac dvoje djece, kćerki. Jedna je student Beogradskog univerziteta, druga je srednjoškolac. Poslije današnjeg napada na studente na ulicama Novog Sada, na našu djecu na ulicama Novog Sada, od strane četiri neidentifikovane bitange u skupocjenom džipu s registracijama koje su zabilježene, u sred bijela dana, na očigled svih nas koji se borimo samo i isključivo za pravnu državu, istu za sve građane i svu djecu koja žive, rastu i stvaraju i treba da ostave jednoga dana nešto dobro ovoj zemlji, izjavljujem pod punom krivičnom odgovornošću: Ako su naša djeca vaša meta na ulicama naše države, onda ste i vi legitimna meta nas, njihovih roditelja, na ulicama iste ove države! Razmislite, da li je to ono u šta idemo kad sljedeći put pošaljete jednu, a kamoli četiri ili ne znam koliko bitangi imate na raspolaganju, da našu djecu bijete, da našu djecu udarate, našu djecu hapsite, Zbog čega? Sram da vas bude! Doživotno da vas bude sram! Ko ste? Šta ste? Čime se bavite? Do čega ste doveli ovu zemlju? Do čega ste doveli ovaj narod? Doveka da vas bude sram! A mi, pošteni građani ove zemlje, nijesmo uplašeni i nećemo biti uplašeni. Naša djeca nijesu za batinjanje. Nijesu za vaš odstrijel. I nisu za prodaju! I neće se prodati! A ni mi s njima! Toliko!“

Da, ovo obraćanje jednog od nas, iz plejade roditelja čija su djeca godinama unazad targetirana u režimskim tabloidima, više puta privođena i hapšena, kriminalizovana brojnim prekršajnim i krivičnim prijavama zbog svog aktivizma, kojima je godinama prijećeno i čije su šanse da budu dostojanstveni građani ove zemlje, koji će zahvaljujući svojim pošteno stečenim profesijama moći da žive od svog rada, u aktuelnom režimu zapravo nepostojeće, nije samo vapaj oca uplašenog za bezbjednost svojih kćerki, već i poruka savjesnog, svjesnog i solidarnog građanina.

U međuvremenu, Rodoljub Šabić, nekadašnji Zaštitnik građana, javno je postavio pitanje Ministarstvu pravde: „Da li je moguće da je jedan od likova koji su danas, u Novom Sadu, prvo kolima gazili građane i poslije se tukli s njima, formalno na izdržavanju kazne zatvora?! A zapravo je slobodan da izlazi iz zatvora, kad treba da maltretira učesnike protesta“. Odgovor nijesmo dobili. Da li je moguće da su na studente koji su prije dvije večeri protestovali ispred zgrade Predsjedništva poslati odredi policije pod punom opremom za razbijanje demonstracija? Da li je zaista moguće, kako i u kom trenutku tačno, da bi naša policija upotrijebila pendreke protiv naše djece, protiv naših studenata? Da li je moguće da, u svojoj pomahnitaloj fazi „samoodbrane“, režim počinje da hapsi i umjetnike dok postavljaju radove? U Beogradu je 12. novembra priveden street art umjetnik, arhitekta i profesor na Arhitektonskom fakultetu, Andrej Josifovski – Pijanista, koji je ovoga puta pokušao da postavi rad Jednosmjerna Srbija. Rad se sastojao od improvizovanog saobraćajnog znaka na kojem se nalazila crna pvc naljepnica – crni flor u proporciji pale nadstrešnice, ovog puta u dimenzijama 480x48 mm.

Da li je, najzad, moguće da i nakon svih ovih turobnih slika eksplicitne političke represije ima onih koji sebe smatraju čestitim građanima a osjećaju ili pokazuju ravnodušnost? Da li je moguće da su ravnodušni na činjenicu da su ovog trenutka svi fakulteti Univerziteta u Beogradu i Novom Sadu blokirani, a da se blokadama pridružuju i srednje škole, i profesori, i poljoprivrednici, i mnogi umjetnici, i glumci, i novinari, i naučnici svih profila...

To od čega se branimo i od koga se branimo možda su najbolje ovih dana formulisali studenti Medicinskog fakulteta u Novom Sadu u otvorenom pismu javnosti: „Morate razumjeti činjenicu da za nas opcije ignorisanja i sugurna četiri zida više ne postoje, odnosno, nikad nisu ni postojale. Mi smo bili osuđeni da u ovom sistemu i njegovom roditeljskom sistemu, budemo rođeni, da odrastamo, a sada, u ovom momentu, biramo kako ćemo i da ostarimo. Ne možemo da okrenemo leđa kada nas na ulici tuku, kada nam za svako razmišljanje van kalupa prijete, kada nam uzimaju budućnost, ponekad zatvorenim vratima, a sada i srušenim željezničkim stanicama (...) Nismo birali svijet u kojem će nas upoređivati s fašističkim grupama dok se pri punoj svijesti, svakodnevno, izlažemo represiji i opasnosti radi boljeg života ili barem života ljudi, malih i drugačijih. Nismo ga birali i čija god odluka da je to sada ili nekada prije bila, nemamo više izbora osnim da ustanemo protiv nje...“.

I upravo zbog ove neprekinute i eskalirajuće režimske represije koja se događa u Srbiji, mnogi od nas su svjesni da ovo nije borba samo za jednu zemlju i pravičan poredak u njoj, da ovo nije tek jedna od političkih borbi koje su se na ovim prostorima vodile decenijama unazad, da ovo, naprotiv, jeste borba za trijumf svjetlosti i prava na slobodu i život, nasuprot generisanom strahu, ideološkom i političkom mraku, nasilju i stalnoj ugroženosti. Mnogi od nas, ovih dana u Srbiji, ne spavaju mirno i ne znamo koliko će dugo ovakvo stanje trajati i kakav će mu biti epilog. Ali ono što sasvim sigurno znamo jeste da ćemo zauvijek biti zahvalni na podrškama sa Cetinja, iz Podgorice, Zagreba, Ljubljane, Rijeke, Sarajeva... Svih onih koji su svjesni da je borba koja se trenutno vodi u Srbiji borba za ljude, vrijednosti i slobodu.  

A to je uvijek jedna ista borba. U jednom istom svijetu.