Dehumanizacija ili sloboda

Piše za Antenu M: Aleksandra Bosnić Đurić

Prema svemu što znamo iz istorije i stvarnosti, nedvosmislena je međuzavisnost između dehumanizacije, koju pojedinci ili grupe ljudi čine drugim ljudskim bićima, i reakcije žrtve ili žrtava koje sve vrijeme dok traje ova sofisticirana tehnika mučenja, sve intenzivnije žele samo jedno – da se oslobode. U politički pervertiranim i represivnim režimima, preciznije u fasadnim demokratijama, hibridnim režimima i autokratijama, međutim, režimski ideolozi i demijurzi se protiv svojih političkih oponenata bore i preuzimanjem njihove retorike, metodom koju je devedesetih godina prošlog vijeka profesor Ranko Bugarski nazivao „posuvraćenjem jezika“, odnosno, lingvističkom zamjenom teza.

Tako, baš devedesetim godinama prošlog vijeka na Zapadnom Balkanu dugujemo tu sumornu vještinu političke iskvarenosti koja dozvoljava sve - da se žrtve imenuju zločincima, a zločinci žrtvama, da se građani koji se bore za osnovna ljudska i građanska prava nazivaju nasilnicima, ekstremistima i stranim plaćenicima... Spisak ovakvih jezičko-značenjskih inverzija postaje posebno raskošan u trenutku rastakanja čvrstih autoritarnih, represivnih mehanizama, a baš je ovakav „trenutak“ moguće prepoznati u najnovijem ciklusu studentskih, građanskih i opozicionih protesta u Srbiji.

Na dehumanizaciju političkih protivnika ovih se dana žalio i premijer Srbije, naravno, prilazeći joj s one druge, inverzirane strane, pa su po njemu oni koji dehumanizuju političke protivnike upravo oni koji protestuju. U kontekstu priča o dehumanizaciji izgovorio je i nešto što će se, vjerujem, dugo spominjati u političkom životu Srbije, ali i ne samo u njoj. Kada je, naime, riječ o njegovom tumačenju blokada, protesta i drugih akcija građana izjavio je: „Ovo sve rade da bi se prikazalo da se sve raspada i da je sve propalo i da bi neko na toj destrukciji trebalo da iznjedri te bolje promjene koje će nas vratiti u normalan život. Neće nas oni vratiti u normalan život. Ovdje govorim o onima koji su vođe protesta, opozicionim strankama i predstavnicima nekih režima. Ni u jednu porodicu nijesu otišli, nikome saučešće nijesu izjavili. Kao papagaji ponavljaju da je 15 ljudi poginulo, pa mi moramo to sad sve da srušimo. Pa nije istina, pa ne možete da srušite zbog 15 ljudi koji su poginuli. Ni zbog 155, ni zbog 1555. Ne može Srbiju da zaustavi to što smo imali tragediju i da srušimo sopstvenu državu zato što smo izgubili ljudski život“. Tako govori premijer Srbije. Izjednačivši, po ko zna koji put, vladajuću stranku, čiji je odnedavno predsjednik, s državom, aktuelni premijer je sve koji protestuju, uključujući i opozicione političare i aktiviste, proglasio neosjetljivim i utilitarnim politikantima koji koriste tragediju da bi „rušili državu“.  

Svega nekoliko dana potom i zamjenik gradonačelnika Novog Sada komentarisao je studentski protest ispred Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine procjenom da se tog dana tamo nalazila „razularena rulja, a ne studenti“. Zamjenik gradonačelnika Novog Sada, grada Evropske prijestonice kulture, po političkoj orijentaciji radikal, u posljednje vrijeme poznat je i po brutalnom targetiranju mladih političkih aktivista, obmanama, dezinformacijama i na nacionalističkoj osnovi. Ovakvim se izjavama ovih dana pridružio i predsjednik Srbije i, podstaknut masovnim pridruživanjem srednjoškolaca studentskim protestima, opoziciju u Srbiji nazvao „političkim pedofilima“. Međutim, autor najskandaloznije izjave koja se ovih dana mogla čuti u javnom prostoru Srbije jeste visokopozicionirani poslanik Srpske napredne stranke koji je, na činjenicu da se i više desetina srednjih škola u oko dvadeset gradova Srbije nalazi u blokadi, a da su u znak podrške studentskim zahtjevima i maturanti obustavili nastavu, izjavio da je „dijete vlasništvo države do svog punoljetstva“.

S druge strane ovakvih kvalifikacija i izjava onih koji se žale na „dehumanizaciju“ nalaze se prizori koji su postali gotovo svakodnevni – uletanje kolima među okupljene građane, studente i đake koji protestuju, fizički nasrtaji, verbalna obrušavanja i vrijeđanja. Profesorki Karlovačke gimnazije vjerovatno će do kraja života ostati sjećanja na dan kada su joj učenici u strahu dovikivali „profesorka pucaju na nas, profesorka pucaju na nas!“. Dogodilo se to u ranim večernjim časovima kada su na učenike Karlovačke gimnazije bačene veoma jake petarde. 

Dok traju režimske priče o „dehumanizaciji“, građani bi mogli da zaključe i ovo – dok čekamo da se otvori famozni Klaster 3 - gaziće nas i djecu kolima i nositi na haubama, opozicione političare i aktiviste zvati „političkim pedofilima“, a studente koji protestuju „razularenom ruljom i volovima“. I nepristrasni posmatrači iz međunarodne zajednice vjerovatno će zaključiti da u Srbiji „vladavina prava“  ovih dana vrlo čudno izgleda.

Cilj ovakve dehumanizacije, nezapamćene u novijoj istoriji Srbije, je vrlo jasan – trebalo bi da političke protivnike liši ljudskih i moralnih kvaliteta, kako bi postali „legitimne mete“ nahuškanim pristalicama režima. I dok izopačena, autokratska vlast u Srbiji u borbi protiv sopstvenog društva sve više „usavršava“ predmet dehumanizacije, na ulice i trgove se sliva sve snažnija rijeka studenata i srednjoškolaca koji u svojim visoko podignutim rukama drže indekse i đačke knjižice, poručujući da imaju u planu sasvim drugi „raspored časova“. Tako su i đaci Gimnazije Laza Kostić iz Novog Sada usvojili taj novi raspored časova: ponedjeljak – empatija; utorak – moral; srijeda – savjest; četvrtak – pravda; i petak – bunt.

Novi raspored za novo vrijeme.  I za slobodu.