Osamnaesti brimer na naš način

Za Antenu M piše: Vukota Vukotić

„Sve što postoji, vrijedno je i da propadne!“ stihovi su iz čuvenog Geteovog Fausta. Iliti što bi naš narod rekao „čemu vakat, tome je i vrijeme!“ Bože sačuvaj, daleko od toga da nešto prognoziram, ali jednostavno tako stoje stvari. Prateći sve ono što se dešava po Crnoj Gori ovih dana, jednostavno ne možemo da se otrgnemo utisku da smo na kraju nečega. Prosto, nekako se čini da je splasnuo onaj litijaški zanos, da su valovi kontrarevolucije dobrano prošli, da nema više „nabrijane srbadije“ taman kao što nema više njihovoga Đeda.

Isto tako, euroentuzijazam i trenutno sokoljenje na integracije, koje nam se prodaje od strane vladajuće većine, čine se kao slaba zamjena za ono što je bio prvobitni cilj, za ono što je tolike mase izvelo na ulice crnogorskih gradova, a to je uspostavljanje, kako to lijepo reče Marks: „drsko-primitivne vladavine sablje i mantije.“ No, kao što pjeva veliki Branko Miljković: „ako smo pali, padu smo bili skloni!“ Zakoni vremena ne praštaju nikome, pa ni oslobodiocima.

Davna je istorijska istina da Revolucija jede svoju đecu i to su mnogi iskusili na sopstvenoj koži, od Robespjera do crnogorskih „jagnjofukaca“ iz osamdesetih. Nema razloga da tako ne bude i sa osvježiteljima od 30. avgusta. Sad kad je entuzijazam spao, dok se naroood češe iza uveta i poput lika Milutina se pita: „da se ne ogrešismo o oni Turci?“, pa čak i Petar Komnenić priželjkuje povratak DPS-a, počinju da izlaze na viđelo sve mane i nedostaci, i „drugovi na vlasti“ uviđaju i žale za propuštenim prilikama. „Al' ne da đavo, il' ne da Bog!“ rekao bi Đura Jakšić.

Upravo zato, što ne bi bili prvi koji bi iskusili taj povratni talas revolucionarnih kretanja na sebi, moguće je uspostaviti određene paralele, nas današnjih, sa nekim prohujalim događajima i ličnostima. Nekako najubjedljivije poređenje trenutnih crnogorskih događaja čini se sa događajima koji su na vlast u Parizu doveli Luja Napoleona! Naime, kad je u februaru 1848. godine, revolucionarna masa zbacila s vlasti posljednjeg Burbona, proglašena je Druga francuska republika. Ubrzo nova Republika nameće nove poreze i povećava državne rashode tako što masovno zapošljava radnike na mjestima na kojima nema posla. Kako to lijepo i slikovito objašnjava Marks: „Šljam buržoaskog društva najzad formira svetu fangu reda, u ime vlasništva, porodice, religije i reda.“

U cijeloj toj zbrci, nakon konačno održanih izbora, kao predstavnik Partije reda, na vlast je došao Luj Napoleon Bonaparta, sinovac velikog Napoleona. Čim je došao na vlast, oslonio se na okorele konzervativce i antirepublikance. Nakon novih izbora u maju 1849. godine, konzervativne stranke formirale su široku koaliciju, a opoziciji su pohapšeni neki članovi dok su najistaknutiji napuštili zemlju. Novi predsjednik Republike, odlučio je da vlada populistički udvarajući se najširim masama i stalno ističući: „Moji prijatelji ne žive u dvorovima, nego u kućercima!“ Uz to, svojom odlukom da interveniše u korist pape, donosi mu punu naklonost klera. A onda je Luj Napoleon poželio da ide stazama svoga strica! Śećajući se tog čuvenog 18. brimera i puča kojeg je Bonaparta napravio i uzeo vlast u svoje ruke i sinovac je pokušao isto. Izvršio je državni udar, a u decembru 1852. godine Skupština ga je proglasila – carem!

Međutim, novi režim novopečenog cara Napoleona III bio je samo blijeda sjena nekadašnje slave. Kao što bi rekao Marks, istorija se jeste ponovila ali ovoga puta kao farsa. Sinovac nije bio ni „do ramena“ stricu, a njegov režim je svakoga dana samo postajao sve represivniji. Svi ciljevi koji su podigli narod na noge, te 1848. godine, evidentno su se sunovratili sa nastankom Carstva. U konačnici, Drugo francusko carstvo pretvorilo se, pod maskom očuvanja reda, u konzervativni Levijatan i kojem je jedino bilo mjesta za klerike i najkrupniji kapital. Osim toga, jadna figura Luja Napoleona ni u jednom trenutku nije bila dorasla zadatku i bremenu koji se pred njim stavljao. Ovaj kukavni vladar, lišen svake ideje i ideologije, cijele svoje vladavine lutao je u mišljenjima i postupcima, sve dok mu se Carstvo nije urušilo pod naletom pruskih bajoneta.

I kao što rekosmo na početku, ne želimo da išta prognoziramo. Međutim, jedino što možemo je da ukažemo na određene istorijske paralele, sa nadom da ćemo iz njih izvući pouke i promijeniti kurs istorije u našu korist. Na primjeru Napoleona III lako možemo vidjeti ka čemu vodi populizam i podilaženje masama. „Održavajući red“ na kraju Drugo carstvo završilo je u krilu i čvrstom stisku klera i bankarske kamarile, poput Rotšilda, u državi u kojoj su svi izbori bili obesmišljeni. Zato je danas važno bar jednom naučimo ponešto iz istorije i izbjegnemo sličnu sudbinu. Ovih dana imali smo 18. brimer na naš način. Pitanje je da li ćemo slijediti dalje korake.