Na čijoj si strani

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić 

Krajem decembra 2024. godine postalo je jasno da se studentski protestni talas iz Srbije prelio i u susjedne zemlje – kao jasan znak podrške, kao glasna solidarnost, ali i kao nepogriješiv osjećaj svjesne mladosti da se zapravo jedna ista borba vodi u jedinom svijetu kojeg imamo. Najzad, u tom se svijetu, bremenitom uzurpacijama svake vrste, nasiljem moćnika nad slabijima i naizgled nemoćnima, korupcijom i kriminalom, političkim i ideološkim represijama, mora zauzeti strana.

I zaista, kao da ovih dana gledamo neku vrstu urbane bajke o mladim divovima koji su svuda oko nas a čijih vrlina, sposobnosti, rječitosti, osjećanja za pravdu i borbenosti kao da nijesmo bili svjesni. Kao da je, prema zamisli vještog metafizičkog scenariste, najprije bilo potrebno da se u jednom dijelu svijeta, u jednoj susjednoj zemlji dogodi jeziva tragedija u kojoj je stradalo petnaest nedužnih ljudi, kao da je bilo potrebno da se ta ista zemlja guši pod teretom eskalirajuće autokratije koja pred našim očima klizi u diktaturu, kao da je bilo potrebno da se svi i svuda osjetimo čudnovato pritisnutim silom i nepravdom, da se osjetimo istovremeno i ugroženima i izdanima, onda kada smo vjerovali da je za dostojanstven život neophodno da samo budemo dobri ljudi... U ovoj priči metafizičkog scenariste gotovo preko noći stasale su vojske tih mladih divova, lijepih lica i lijepih duša. U priči je, takođe, postalo neobično važno glasno odgovoriti i samima sebi i drugima – na čijoj si strani?

I možda su riječi sarajevske studentkinje, jedne od onih koji su ispred zgrade Filozofskog fakuteta Univerziteta u Sarajevu protestvovali u znak podrške kolegama u Srbiji, dovoljno snažan odgovor na ovo pitanje: „Naša šutnja ne smije biti ono što će obilježiti generaciju kojoj pripadamo. Budimo oni koji ne zaboravljaju, oni koji zahtijevaju, oni koji vjeruju“. Na ovu se poruku nekako prirodno nadovezalo i ono što je poručeno na protestu crnogorskih studenata ispred Pravnog fakulteta u Podgorici, a na kom je glumac i student Milo Perović izgovorio: „Šaljem veliko srce za Zagreb i dajem podršku studentima u Srbiji. Ovo je skup izraza apsolutne podrške protestima u Srbiji. To je i nas motivisalo. Ovaj protest se ipak najviše tiče nas, ali je i omaž pokretima mladih u regionu. Ovo nije politikantski skup, već studentski. Neukaljan interesima partija. Ne želimo da širimo bahatost. Želimo da i u najmanjim zajednicama detektujemo i imenujemo pojave i hrabro se borimo protiv istih“. Neke od parola, koje su se posljednjih dana decembra 2024. mogle vidjeti na studentskim protestima u Podgorici i Sarajevu, bile su: Studenti nisu statisti(ka), Odgovarajte u roku, Za našu čukun čeljad, N(ex)t yu studenti, Studenti ne smiju da šute, Jedan svijet - jedna borba, Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?

S one druge strane, istih dana, našli su se demijurzi srpskog sveta, režimski stratezi aktuelne autoritarne vlasti u Srbiji. Pominjali su se i pominju se čak i teorije zavjere, tajne službe, planovi o podrivanju jedne države i rušenju jednog, kako kažu, veličanstvenog i progresivnog državnog

projekta. Gotovo bizarna demagogija rijetkog potencijala našla se u poruci predsjednika Republike Srpske, koji je preko jedne društvene mreže naglašeno emotivno apelovao: „Vi, mladost Srbije, trebate stabilnu i jaku državu. Zato vjerujem da ćete pokazati zrelost i odgovornost, jer dalji nastavak blokada neće nas dovesti bliže riješenju okolnosti koje su dovele do ove tragedije. Naprotiv, takvi postupci biće zloupotrebljeni od strane onih kojima nije stalo do riješenja već do politizacije i slabljenja Srbije. I svjedoci smo da se vaše traženje odgovora želi iskoristiti za nečiji dolazak na vlast, kroz nekakve prijelazne i ko zna kakve vlade. To nigdje nije donelo napredak i prosperitet. Takvim pokušajima razni mešetari Srbiju žele predstaviti nestabilnom i nesigurnom. Takvi Srbiju žele gurnuti u sukob, podjele, neizvjesnost...“.

Mešetare ponekad zaista treba pustiti da slobodno govore u istorijskim trenucima, tada nekako najviše kažu o sebi samima. Predsjednica Skupštine Srbije, međutim, otišla je i korak dalje, kada je kao presudni podsticaj studentskog bunta prepoznala rad hrvatskih obaveštajnih službi, izjavivši da se mozaik sklopio i da se samo dvije-tri nedjelje nekon što su počele blokade univerziteta u Srbiji, po receptu Blokadne kuharice (prema njenim riječima, „ovo je knjižica i vodič iz Zagreba, koju je prije dosta godina izdao Centar za anarhističke studije“), čulo da je strateški interes Hrvatske da Aleksandar Vučić ne bude na čelu Srbije.

I ništa bolje i uvjerljivije od ovih reakcija predstavnika tzv. srpskog političkog establišmenta ne ilustruje u kojoj mjeri se ovdje radi o dubinskom nerazumjevanju onoga što se trenutno dešava u Srbiji. U kojoj mjeri se radi o različitim i nesamerljivim političkim univerzumima. Jer, studentski pokret je, na jedan neočekivan i nevjerovatan način, cjelokupan politički sadržaj oslobodio tema koje su razarale i još uvijek razaraju ne samo društvo u Srbiji, već i u susjednim zemljama. Tema kao što su agresije, mržnje, dominantne nacije, (ne)osvojene teritorije, zavjere, laži... Umjesto toga, u fokus su stavljene teme slobode, pravde, zakona, ljudskog dostojanstva... A to su teme koje su jednako važne kako u Beogradu, Podgorici, Sarajevu, Zagrebu, tako i u Parizu, Londonu ili Njujorku... To su univerzalne političke teme koje nemaju ni određeno geografsko mjesto ni određeno vrijeme.

Ali su na pravoj strani.