Među javom i međ snom

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

„Sve što dugujem je da iščeznem“, pjevao je crnogorski pjesnik Blažo Šćepanović, a njegovu poeziju ovih dana intenzivno živi politički pokret Ura. Sumnjam da su čitali Šćepanovića, koji je s Brankom Miljkovićem objavio knjigu poezije „Smrću protiv smrti“, ali pouzdano znam da vraćaju svoje goleme dugove. Da iščezavaju. Iz političke stvarnosti. Iz crnogorskog političkog života. A ono što će im naročito teško pasti – iščezavaju iz komfora kabineta rukovodilaca podgoričkih institucija.

Najgora od najgorih političkih partija u vremenu koje dolazi ubiraće plodove svojih nedjela. Ako se glede podgoričkog političkog trilera uopšte može govoriti o dobrim okolnostima, jedna od njih svakako je karma koja je konačno pokucala na vrata grobara Crne Gore. Varalica, izdajnika, lažnjaka i vratara Hada, koji su 2020. otvorili vrata svakom zlu od kojeg danas kobajagi brane Crnu Goru. Oni koji su Ustav gazili kao Marina Jočić nevjernike svojim šljokičavim štiklama, danas se busaju u prsa junačka i kadri su i život položiti braneći otadžbinu.

Da nije odavno tragičan, bio bi urnebesan taj Dritan Abazović, dok u Skupštini svojim tijelom i reputacijom epskog heroja novinare štiti od dripačkog i nasilničkog ponašanja Dejana Đurovića. No, ipak, nije da je bilo davno, pa smo zaboravili kako je isti novinarobranitelj Abazović, u toj istoj Skupštini, crtao mete na čelima crnogorskih novinara i pisaca, a u kameru rahmetli Gradske televizije obećao da će je blokirati, ugasiti. I to je obećanje vaistinu ispunio.

Danas je Gradska televizija mini replika Raonićevog režimskog tzv. Javnog servisa. Na političkom buvljaku, na kojem sve možete kupiti za sitne novce, Ura, prvakinja najstarijeg zanata, ovoga puta se nije uspjela prodati. I zato bismo mogli umrijeti od smijeha dok slušamo nekad prvog milicajca Adžića, koji kaže, a ne trepne: „Ako Milatović želi da bude privjezak antidržavne vlasti, u tome nećemo učestvovati“. A onda nastavlja, kao da nam nije dovoljno smijeha: „Naša je stranka do 2023. bila brana da koalicija 'Za budućnost Crne Gore' uđe u izvršnu vlast“. Stand up komičar Adžić zaslužuje bis! Ma, stojeće ovacije od bar pola sata! Ko je 2020. utvare 90-ih oslobodio iz boce, Filipe Adžiću?! Ko je 2021. Crnogorce zasipao šok bombama, suzavcima, gumenim mecima, a sve ne bi li Jovan Mićović bio nasilno ustoličen?! Ko je potpisao tzv. Temeljni ugovor? Zato, zaista, zaista vam kažem, sve što dugujete je da iščeznete. Za vijek i vjekova. Kao što će iščeznuti i tzv. PES odmetnici, iliti Pokret za Podgoricu, koji su od onih koji raspolažu „ucjenjivačkim kapitalom“, postali ucijenjeni. Oni koji su morali opet rasplamsati strasti sa svojim starim partnerima, iznova roditi ugaslu ljubav, iako su bili na korak od raskida, i početka nove ljubavne avanture.

Ali avaj. Nekoliko bizarnih fotografija na socijalnim platformama, s crnim mantijama koje najavljuju nove litije, i nekoliko bogougodnih rečenica popa Backovića i njegovih militantnih parareligijskih bratstava, i vizija neke nove i, kako su iz PzPg govorili, bolje Podgorice, biva raspršena poput glave maslačka. „Strah životu kalja obraz često“, zapisao je onaj kojeg su i Milatoviću i njegovim podgoričkim sljedbenicima puna usta. Ali, recitovati poeziju nije isto što i živjeti je. Kukavičluk Jakova Milatovića poništio je sve ono što je Jakov mogao biti. A mogao je biti dobar pokajnik. Nije da naša istorija ne pamti takve.

Za razliku od Abazovića, njegovi grijesi mogli su biti oprošteni. Samo da je nadvladao strah od crnih mantija, i da je rekao NE onima koje je samo nekoliko dana ranije označio kao eksponente „anticrnogorske i antievropske politike“. Ali, to se nije dogodilo. Šaljivdžija Milojko, koji, kad u helankama ne udara loptom u zid nakon iscrpljujućeg premijerskog dana, nacionalističku družinu Daria Vraneša naziva „ćevapčićima s rumenim obraščićima“, opet je pobijedio nejakog Jakova. Ćevapčiči i rumeni obraščići Milojkov su odgovor na promociju ideologije krvi i tla. Čak i takav kakav jeste, i s reakcijom kakva jeste na izlive fašizma svoga koalicionog partnera, Milojko je još jednom trijumfovao nad strahom Jakova Milatovića. Njegova PR služba, na njegovom portalu, ovakve skandalozne premijerove tvitove naziva „spontanima“, za razliku od „uštogljenih depeesovaca, čije javne nastupe i prisustvo na mrežama nije moguće razlikovati od vještačke inteligencije.“ I koji, gle čuda, kako nam otkriva Milojkov kolumnista: „imaju armiju trolova...“ No, zadatak je zadatak, i tu se nema što zamjeriti. Osim, što bi umjesto relativizacije svake svinjarije PES-a, ovaj deklarativno građanski i crnogorski portal, bilo korektno preimenovati u PES media centar.

Strašilo je slušat što se radi. I kako se Skupština Crne Gore preobražava u SNS Skupštinu Srbije. U kojoj poslanici vlasti zabranjuju prisustvo medijima. U kojoj oduzimaju riječ poslanicama, dok im drugi poslanik vlasti psuje majku. Nakon čega slijedi antički vapaj poslanice Jevrosime Pejović: „Jesmo li se za ovo borili?“ O, da, jeste, i to kako. I te kako. Zato danas uživamo u prizorima potpunog odsustva političke kulture. Odsustva prava izbora političkih saveznika. Zapravo, potpunog odsustva civilizacije. Zato danas živimo paralelni univerzum u kojem Dritan Abazović bdi nad novinarima i Ustavom, a neki Čarapić nam saopštava da je Milatović „politički sahranjen“.

Ali, istina je sljedeća – sahranjeni su demokratija i slobodna volja. O budućnosti Crne Gore odlučuju crne mantije, miholjski zborovi, i anonimni SPC trolovi.