Urušavanje crnogorske diplomatije

Za Antenu M piše: Željko Perović

Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore kao da ne postoji. Umjesto što tihuje, danas bi trebalo da je najaktivnije i najangažovanije. Posebno imajući u vidu javno zaklinjanje da im je glavni spoljno-politički prioritet brzi ulazak Crne Gore u EU. Ali prvenstveno i zbog toga što je Crna Gora danas izložena velikom spoljnjem pritisku i udarima na njen suverenitet nezabilježenim od obnove njene nezavisnosti 2006 godine.

To se Ministarstvo, od dolaska 30-avgustovskih "oslobodilaca" obesmišljava i svakim danom sve više unižava. Uostalom kao i sama država Crna Gora. To Ministarstvo, osim praznih floskula o evropskoj orijentaciji, nema nikakvo ideološko opredjeljenje niti patriotski naboj. Bez čega je samo prazna forma. Ono nažalost pristaje na poziciju koja je strana crnogorskom slobodarskom biću i svemu što je Crna Gora kroz vjekove stvarala i održavala. Tom Ministarstvu nedostaje ne samo znanje, nego i želja za sticanjem znanja o najvažnijim svjetskim zbivanjima i procesima, kao i prijeko potrebni senzibilitet i finese u međudržavnim odnosima. Naročito u onom najvažnijem segmentu, u odnosima sa susjednim zemljama.

Istine radi, urušavanje naše diplomatske službe počelo je i prije dolaska “oslobodilaca”. Svojom površnošću, nemarom i nezrelošću, s jedne strane, te nedostatkom pronicljivosti i sposobnosti da predvidi “zlo vrijeme” koje dolazi, bez htjenja, kapaciteta i hrabrosti s druge strane da se tome odupre, Ministarstvo je postalo pogodno tle za urušavanje Crne Gore. Ipak, treba reći, da u crnogorskom MIP-u postoji određeni broj kvalifikovanih diplomata osposobljenih za valjan rad, pa u manjem broju i za ozbiljnu analitiku. Nažalost, ti su uglavnom odstranjeni ili marginalizovani. Ne uklapaju se u “avgustovsku oslobodilačku diplomatiju”.

Diplomatska služba podrazumijeva određena pravila u koja se diplomata, bez obzira na rang, od atašea do ambasadora, uklapa i prema kojima se ponaša. I, zavisno od ukupnog znanja, komunikativnosti, angažovanosti, pronicljivosti i posvećenosti tumači i sprovodi politiku svoje zemlje. Informiše partnere u zemlji prijema i prikuplja informacije od značaja za svoju zemlju. Obavještava Ministarstvo, time i državni vrh, o saznanjima sa kojima raspolaže.

Koja je to politika koju danas sprovodi ili bi trebalo da sprovodi Ministarstvo inostranih poslova? Politika u kojoj su dva potpredsjednika Vlade nadležna za resor spoljnih poslova, od kojih jedan obnaša i funkciju MIP-a. Takva karikaturalna državna struktura u diplomatiji ne postoji u svijetu.To je politika kojoj osnovni ton i usmjerenje daju prvaci bivšeg DF-a Andrija Mandić i Milan Knežević. Politika koja nedvosmisleno negira genocid u Srebrenici, koja je protiv crnogorskog članstva u NATO, koja jasno u prvi plan stavlja Srbiju i Rusiju, koja izvrće ruglu sve što dolazi sa Zapada. I koja otvoreno ismijava crnogorski put ka članstvu u EU, rugajući se i svojoj državi i Evropskoj Uniji. Odnosno politika koja se sugeriše iz rektorovog konzervativnog Instituta za napredne studije o preispitivanju politike prema susjedima. Onog najboljeg dijela politike do 2020 godine. Politiku koja nas zavađa sa svima, a sve u funkciji jednog. Onog koji sve čini da Crna Gora nestane.

Da li Ministarstvo inostranih poslova u potpunosti sprovodi politiku apsolutne podređenosti Beogradu? Ili se možda protivi takvoj politici i ukazuje na ogromnu disproporciju između proklamovanih spoljno-političkih prioriteta i politike koju sprovode Mandić i Knežević?

Negativan uticaj politike zvaničnog Beograda, antizapadna politika, te nedobronamjeran odnos prema svim susjedima i neviđeni pritisak na sve tri crnogorske vlade, s jedne strane, te bespogovorno inferiorno praćenje i povlađivanje toj politici s druge, crnogorske strane, doveli su do narušavanja odnosa Crne Gore sa ostalim susjedima.

Naročito sa onim susjedima koji su Crnoj Gori, zajedno sa Srbijom, najbliži - Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom. To je cilj onog najznačajnijeg dijela parlamentarne većine, okupljene oko bivšeg DF-a, koja čini sve da podrije crnogorsku nezavisnost i na dnevnoj bazi obesmišljava i urušava državni suverenitet Crne Gore.

Hrvatska je kredibilna članica EU i kao takva visoko kotirana prilikom donošenja odluka u Briselu, posebno kad se radi o našem regionu. I veoma joj je stalo do dobrih odnosa sa susjedima. Rekao bih naročito sa Crnom Gorom. Prema kojoj dugi niz godina unazad, naročito nakon izvinjenja zbog agresije na Dubrovnik istorijskog predsjednika Mila Đukanovića, vodi blisku i blagonaklonu politiku.

Hrvatska bi trebalo da je i ona to jeste jedan od glavnih promotera crnogorskog bržeg puta ulaska u EU. Sva pitanja koja su pokrenuta u nedavnom non peperu od strane Zagreba postojala su i ranije, ali ih Hrvatska nije povezivala sa evropskim putem Crne Gore. Naprotiv. Nekome je to očigledno smetalo i stavljena je rampa baš na poglavlje 31 u kojem je Crna Gora imala stoprocentnu ispunjenost evropskih očekivanja.

Potpuno je netačna tvrdnja “avgustovskih oslobodilaca” o njihovom "istorijskom" doprinosu odblokiranja pregovora Crne Gore sa EU. Objektivno, nije Crna Gora zatvorila tri poglavlja, nego je EU zatvorila tri pregovaračka poglavlja sa Crnom Gorom. Jer, činjenica je da se nije desila agresija na Ukrajinu i rat koji se tamo vodi, ne bi bilo tog napretka. Vec zvanicnici EU biraju Crnu Goru, malu zemlju koja je do 2020 bila pouzdan i kredibilan partner, i preko nje pokazuju da proces proširenja nije zamro. Očekujući da Crna Gora uredno izvršava obaveze i pozitivno utiče na ostale zemlje pretendente na cčanstvo.A ona se ponaša sasvim suprotno. Odmah poslije IBAR-a usvaja Rezoluciju o Jasenovcu, a sad nakon zatvaranja tri poglavlja krši Ustav tako što Ustavni odbor preuzima ingerencije Ustavnog suda. Tako da rampa na poglavlje 31 nije samo hrvatska, već Brisel preko Zagreba šalje poruku vlasti ako ima neko da umije ili da želi da pročita tu poruku, da Podgorica mora sa riječi preći na djela ako joj je stvarno stalo do članstva u EU.

Objektivno govoreći, predsjednik Milatović je u posljednje vrijeme svojim diplomatskim aktivnostima doprinosio afirmaciji Crne Gore na spoljnopolitičkom planu, nastojeći koliko toliko da ublaži pogubno djelovanje vladajuće većine. Kako kod susjeda tako i na evropskom i širem planu, nazivajući ga s pravom i anticrnogorskim i antievropskim.

Nadati se da će i to uticati da ključni zapadni partneri uvide svoje greške i zablude u politici koju posljednjih godina vode prema Crnoj Gori i regionu i prepoznaju ko su stvarne proevropske snage u Crnoj Gori. Nažalost, salto mortale koji je iznenada napravio i obezbijedio sa svoja četiri odbornika vladajućoj većini da nastavi da vrši vlast u Podgorici, onu istu koju je prije nekoliko mjeseci srušio, sa onima koji su ga mjesecima javno ponižavali i prijetili mu smjenom u Parlamentu, ne čini ni njega više kredibilnim sagovornikom na međunarodnoj sceni.

Bojim se da smo došli do faze u kojoj se sa sigurnošću može zaključiti da bez promjene političkog kursa/što u sadašnjoj konstelaciji odnosa koalicije na vlasti nije relano  očekivati, ili bez promjene vlasti u Crnoj Gori možemo zaboraviti na njen evropski put.