Dalje ruke od Ustava, Spajiću!

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

U intervjuu za novogodišnji broj Pobjede premijer Milojko Spajić potvrdio je ulogu trojanskoga konja pseudoevropske politike koju u Crnoj Gori vodi četnički vojvoda Mandić, njegov neformalni politički šef. Ne osvrćući se na ostale manipulacije i demagogiju iz njegova intervjua kojima će se, nadam se, u dokolici novogodišnjih praznika pozabaviti crnogorski stručnjaci iz raznih oblasti kojih se Spajić u odgovorima dotakao, zadržaću se na onome što je Andriji Mandiću bitno.
Mandićev Spajić povodom ustavnoga uređenja srpskoga jezika u CG veli: "Takozvana polarizujuća pitanja biće otvorena u posebnim radnim grupama i skupštinskim odborima, uz glas eksperata iz akademske zajednice, gdje bi se tražili kompromisi između svih identitetskih grupacija u Crnoj Gori. Svakako, važno je da imamo na umu i rezultate Popisa koji nesumnjivo pružaju osnov da se otvore ovakva pitanja, čija rješenja, kako sam već kazao, moramo tražiti u širokim konsultacijama."

Na citirane dvije Spajićeve rečenice mogle bi se napisati dvije studije odgovora da se razobliči demagoški pokušaj premijera da pitanje službenoga jezika u CG predstavi kao sporno. Ali umjesto dvije studije, evo odgovora u najkraćem.
Najprije, novinarsko pitanje - svjesno ili nesvjesno - naopako je postavljeno, u duhu asimilatorskih stremljenja Andrije Mandića. Tim se pitanjem otvara prostor za preispitivanje statusa crnogorskoga jezika u CG kao nesporne činjenice. Implicitno zauzimajući stav da pitanje jezika u CG nije adekvatno riješeno, Spajić najavljuje mehanizme u kojima će se bajagi doći do kompromisnoga rješenja u vezi s "polarizujućim pitanjem", i to sve u okviru skupštinskih odbora, uz pomoć stručnjaka (možemo pretpostaviti o kakvim se stručnjacima radi) i predstavnika različitih "identitetskih grupacija".

Da vidimo najprije ko to polarizuje društvo oko pitanja jezika. Nakon raspada YU sve su obnovljene države pristupile sopstvenoj standardizaciji jezika. Potonja je to učinila CG, a Ustavom je crnogorski kao državni jezik dobio status službenoga jezika. Nije to dakle jezik koji odražava upotrebnu praksu onih koji se nacionalno iskazuju kao Crnogorci no jezik koji odražava upotrebnu praksu govornika iz Crne Gore bez obzira na to kako se nacionalno danas iskazuju. A to nacionalno raslojavanje u Crnoj Gori nema odraza u jeziku. Jer jednako npr. govore članovi familija koji se u CG počesto različito nacionalno iskazuju. I to je fakat koji potvrđuju nebrojene studije o jeziku u CG, fakat koji ne mogu pobiti Mandićevi skupštinski odbori koji će izgleda osim što su postali zamjena za Ustavni sud postati i zamjena za lingvističke simpozijume na kojima će učestvovati Spajićevi stručnjaci iz Božovićeve akademske zajednice i predstavnici "različitih identitetskih grupacija". Crna Gora spada među dijalektološki najbolje proučene zemlje slovenskih jezikâ. Zato će najavljeni skupštinski odbori imati za cilj da naglavačke izvrnu činjenice što ih je nauka potonjih vijek i po utvrdila.

Iako je dakle crnogorski - uz albanski - jedini govorni jezik u CG, ustavopisci su uvažili činjenicu da dio stanovništva u CG danas crnogorski jezik imenuje kao srpski, kao bosanski ili kao hrvatski. Stoga su oni uvaženi kao jezici u službenoj upotrebi. Dakle, kompromis je postignut. Kad je u pitanju srpski jezik, njegovo ustavno određenje u Crnoj Gori identično je kao u Srbiji - srpski je jezik u službenoj upotrebi. Dakle, pitanje jezika ne koristi se za društvenu polarizaciju nego za asimilaciju Crnogoraca i crnogorske kulture u cilju njihova potpunoga nestanka i utapanja u srpski korpus, što je proces koji traje gotovo dva vijeka.
Crnogorskoj vlasti, kojom se upravlja iz Beograda, ne odgovara da nezavisna Crna Gora ima crnogorski kao službeni jezik već pitanje službenoga jezika nastoji tretirati u okviru pitanja iz korpusa ljudskih prava kako bi lakše došli do saveznika u tome antidržavnom činu među političkim zastupnicima tzv. manjinskih naroda, koje su našli u Bošnjačkoj stranci.

Zato se Spajić i poziva na predstavnike različitih "identitetskih grupacija" koje treba čitati kao Mandićeve predstavnike različitih narodâ u CG, što je prelazni čin u redefinisanju građanske Crne Gore u državu srpskoga naroda i drugih manjinskih naroda - dakle, u državu čije postojanje treba obesmisliti. Da je dobar dio muslimanske političke i kulturne elite u CG prihvatio velikosrpski koncept bošnjaštva, vidi se po tome što se istorijsko ishodište Bošnjaka u Crnoj Gori sagledava do vremena dolaska Osmanlija na ovaj prostor. U toj koncepciji Bošnjaci su dakle na ovome prostoru ili ne stariji od XV vijeka, odnosno odnekud doseljeni - što nema nikakvih istorijskih potvrda, ili je današnje ime Bošnjak u takvoj koncepciji postalo surogat za nekadašnji naziv Turčin. Ta vučićevska velikorspska podvala koju je - što svjesno što nesvjesno - uvelike prihvatila bošnjačka politička i kulturna elita u CG treba da posluži kao platforma za razračunavanje s Bošnjacima nakon što bi velikosrpska vlast riješila crnogorsko pitanje uz kolaboraciju BS.

Dakle, koliko god to izgledalo jasno, nema sumnje da treba ponoviti svaki put kad beogradska marionetska vlast u Crnoj Gori pokušava zamagliti pitanje jezika i jezikâ kod nas. Istorijski kontinuitet i potvrdu na teritoriji Crne Gore imaju dva današnja jezika: crnogorski i albanski. S obzirom na savremena nacionalna raslojavanja koja su dovela do toga da dio stanovništva svoj jezik imenuje i kao bosanski, hrvatski ili srpski, ta tri jezika ustavno su definisana kao jezici u službenoj upotrebi. Tradicionalni naziv bio je isključivo "naški" i on je stajao nasuprot nazivu "arbanaški". Kao "naški" imenovali su ga preci današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba u Crnoj Gori. Ostali su nazivi nastali kao produkt nacionalnih ideologija. Nezavisna država Crna Gora uvažila je crnogorski kao službeni, državni jezik u Crnoj Gori, a nezavisna međunarodna ekspertska komisija standardizovala ga je upravo tako - kao državni jezik Crne Gore a ne samo kao jezik nacionalnih Crnogoraca. Od četiri štokavska standardna jezika samo je crnogorski jezik jezik koji se standardizuje i govori u Crnoj Gori, jezik čiji je areal samo Crna Gora. Ostala tri imaju centre u svojim državama. I to su fakti. Nasuprot njima stoji demagogija Milojka Spajića koji pristaje na ulogu sluginoga sluge i grobara građanske, nezavisne, sekularne Crne Gore kako bi što duže koristio moć koju mu pruža oročena premijerska funkcija. "Na grbaču od naroda / śedi Mickey demagoga!", reklo bi se u doba petrovićevske Crne Gore koju tobože obnavlja aktuelna Vučićeva crnogorska posluga.