Slika kraha države i društva

Piše: Darko Šuković

Masakr na Cetinju vjerovatno jeste iz kategorije „situacionih“, ako pravilno razumijemo osnov policijske klasifikacije iz saopštenja UP. Ali je, istovremeno a važnije za razumijevanje onoga što nam se dešava, druga nepojmljiva tragedija u Prijestonici za manje od dvije i po godine surov i zakonomjeran odraz raspada države kao skupa (nekad barem relativno) funkcionalnih institucija i društva kao zajednice ljudi povezanih ne samo interesima nego i solidarnošću.

Neljudski i neprofesionalno bilo bi odustati od onoga što se ovim povodom mora reći iz straha od optužbe za političku zloupotrebu tragedije. Uostalom, tu smo đe smo i zbog povlačenja najboljih pred lavežom najgorih. Zbog izbora komfora ćutanja, umjesto puštanja glasa savjesti i javnog stava – tragedije su neminovne tamo đe sistemom upravlja gomila nedoraslih a bolesno ambicioznih amatera.

Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović nije sinoć mogao skinuti s lica izraz straha i pogubljenosti jer se brutalno suočio sa posljedicama višegodišnjeg razaranja sistema bezbjednosti. Kojem je presudno doprinio upravo on, što kao poslanik što kao ministar, sa svojom strankom i koalicionim partnerima. Prvo je skoro prepolovljen sastav policije, tako što je, izmjenama nekoliko zakona omogućen brži odlazak u penziju najiskusnijih i najboljih, navodno s ciljem „podmlađivanja kadra“. A zapravo su stvarani uslovi da se u službu ugura što više partijskih vojnika.

Treba pogledati izvještaje prethodnih direktora UP o brojnom stanju i opremljenosti crnogorske policije pa shvatiti na kakve je grane ta služba srozana. Treba pogledati kadrovsku vrtešku da bi se razumjelo zašto se sinoć pokazalo da nije naučeno ništa iz teških grešaka prilikom ubistava koje su počinili Vuk Borilović i Alija Balijagić. Jednostavno, institucionalna memorija reducirana je na nekoliko sedmica. Lazar Šćepanović prekratko je na funkciji direktora UP da bi mogao biti objektivno odgovoran za stanje u policiji. A policajci, od pozornika da onih najelitnijih u posebnoj jedinici, ne mogu biti efikasni u sistemu koji, zapravo, ne postoji.

Naravno, ne mogu ni oni pobjeći od sinoć na presu nepostavljenih pitanja: kako je osumnjičeni mogao krstariti Cetinjem i na četiri lokacije ubijati, a da ga policija barem ne pokuša da zaustavi(?!), te zašto je tek koji sat nakon prvih ubistava objavljeno ime i prezime osumnjičenog i njegova fotografija, kad elementarna logika nalaže da se to uradi odmah, e da bi se građani sklonili pred pomahnitalim sijačem smrti?

Čovjek sa minimumom savjesti izašao bi sjutra pred javnost i podnio ostavku. Danilo Šaranović i Aleksa Bečić neće to uraditi. Vjerovatno neko misli da bi bilo pametno ovdje upisati neku ogradu, za slučaj da to jedan ili obojica urade. Ne, nema ograde jer se to ne može desiti. Danilo Šaranović i potpredsjednik za sektor bezbjednosti Aleksa Bečić iz plejade su skorojevića po duhu i političara bez kapaciteta da stvari pogledaju iz bilo kog ugla koji ih ne pozicionira kao bogomdane da budu na vrhu. Ne treba, stoga, sumnjati da je Šaranovićev sinošnji trenutak krize samo prolazna manifestacija ljudske „slabosti“ i da ćemo već narednih dana slušati od njega statističke podatke kao dokaz da i on i MUP i UP rade vrhunski.

(Ma šta „narednih dana“, evo ga, baš u ovom trenutku, dok saopštava da je „lice podleglo povredama“ tokom transporta u KC, „stari“ Šaranović daje izjavu kao nakon uspješno okončanog posla, vrijeđa inteligenciju mijenjanjem teza i preskače ključno: sve bi se to moglo progutati da je sve ostalo na ubijenima u kafani „Velestovo“. Ali nije, nego je ubica nastavio da se kreće i ubija, ubija, ubija, ubija... )

Da je vlast uvijek odraz društva ne treba nam Hegelova poduka kad već imamo mogućnost da bacimo oko na društvene mreže. Ne treba trošiti riječi na šljam koji ne samo što ima glavu, ruke i noge, nego je naučio slova i upotrebu društvenih mreža a neopravdano ga/ih je svrstati u ljudski rod. Dakle, evo vam ih pa sami zaključite o kakvom se obliku postojanja tu radi...

.

.

.