Ostavke, Odgovornost, Obnova

Piše: Darko Šuković

Vijeće za nacionalnu bezbjednost! O, kako taj naziv umirujuće zvuči. Dok ne pogledate društvo za stolom, tačnije - skup funkcija i njihovih nosilaca koji čine taj organ. Plus oni koji sjednici prisustvuju po pozivu. A pozvani su jer (se očekuje da) mogu da budu korisni za rješenje problema o kojem Vijeće raspravlja.

Dakle, kad budete čitali saopštenje sa današnje sjednice VNB, više nego na sadržaj obratite pažnju na fotografiju kojom će biti ilustrovano. I zapitajte se: koliko ljudi sa slike išta zna o sistemu bezbjednosti? Koje je profesionalno i životno iskustvo, koji su radni rezultati i/li stručna znanja, preporučili Danila Šaranovića za ministra unutrašnjih poslova, Aleksu Bečića za resornog podpredsjednika Vlade, Ivicu Janovića za direktora ANB, Dragana Krapovića za ministra odbrane? Nema ih, ni znanja ni iskustava, nula bodova im je ukupan zbir, duplo duplo golo u srcu bezbjednosnog sistema!

Zapitajte se i kad su, u takvom društvu, došli na red da nešto kažu oni koji (bi trebalo da) ponešto znaju o predmetnoj materiji? Mada, nakon tri improvizovane pres-konferencije, na kojima se vrh UP gotovo ugušio u živom pijesku poluinformacija, neuvjerljivih podataka i nesuvislih objašnjenja, Šćepanović i Rakonjac više izgledaju kao dio problema nego kao dio rješenja.  

„Poster boys“, tako zovu zgodne momke koji se slikaju uniformisani i sa oružjem u rukama ali podalje od vatrenih linija, kako bi namamili lude glave da idu tamo đe se stvarno gine. Danilo Šaranović i Aleksa Bečić njihova su ovdašnja verzija i ne zadovoljavaju se samo slikom (ni spotom) – oni vode glavnu riječ. Zato će, nema sumnje, nakon „uspješno okončane“ (samoubistvom ubice) akcije na Cetinju, nakon 12 ubijenih i četvoro teško ranjenih nedužnih građana, sa obnovljenim samopouzdanjem taj duo, kvartet, kvintet (slobodno dodajte svim pomenutim premijera) nuditi rješenja u stvari u koju se svi zajedno razumiju koliko „Marica u..,“ znate već šta.  

Čuli ste, uostalom, i ministra i premijera kako, u noći zločina, najavljuju rezolutan odgovor kroz izmjene Zakona o oružju i masovno popunjavanje redova policije. Tako to ide u glavama podešenim na jednostavna rješenja: nema oružja - nema ubistva. Tako izgleda populizam u sektoru bezbjednosti. Tako „mali Đokica“ zamišlja vođenje ministarstva, resora, države. Tako se dolazi do „uspješne akcije“ odbrane građana i njihovoga prava na miran život kakvu je preksinoć demonstrirala policija na Cetinju. U mirnodopskim uslovima crnogorska Prijestonica je, ako je suditi po izvještajima sa ratišta, prekjuče imala više žrtava nego Gaza i Ukrajina, a ministar proglašava pobjedu i, maltene, naređuje povratak iz košmara u normalan život! Ne shvatajući da se Cetinje ni izdaleka još nije oporavilo od Medovine. Ostaće za sva vremena nerasvijetljeno u čemu je Danilo Šaranović zakinutiji: u znanjima o poslu kojim se bavi, u svijesti o odgovornosti što je ta funkcija podrazumijeva ili u sposobnosti da odabere riječi primjerene trenutku?    

A šta je na kratak rok, a šta na duge staze potrebno uraditi da se tragedije poput dvije za manje od dvije i po godine na Cetinju ne ponove?

Za početak, zaista, treba popuniti prorijeđene redove policije. Ali ne partijskim vojnicima, sigurnim glasačima Demokratske CG i ostalih stranaka parlamentarne većine, nego ljudima koji barem imaju potencijal da postanu dobri policajci. I koji će to postati kroz vrhunsku obuku koju država treba da im obezbijedi. A država to može, ako hoće. Zacijelo bi brže napredovali ako se, u nekom ugovornom aranžmanu, u službu vrati dio prerano penzionisanih policajaca, pa da uz njih mlade snage uče posao.

Čemu oko 120 policajaca u pratnji javnih funkcionera? I to, uglavnom, najobučenijih i najspremnijih! Za vožnju i otvaranje vrata automobila ministrima mogu da posluže manje utrenirani. Zašto PTJ ima samo 30-ak članova a sistematizovana je na 80? (Koristim podatke izvora kojem vjerujem jer zvanične nijesmo nikad dobili uprkos pitanjima.) Da bi i Dejan Đurović imao pratnju? Ili Branko Krvavac? Bilo bi jako zanimljivo viđeti ko su štićene ličnosti u Crnoj Gori i koliko svaka od njih „duži“ policajaca za obezbjeđenje? Ako bračni drug ima policijsku pratnju, da se i to zna.

Možda ovo nekome djeluje kao demagogija kakvoj su pribjegavali neki drugi u druga vremena. Kako god, ali rezon je očigledan: valjda je preče da najspremniji i najsposobniji policajci štite živote građana, nego da hrane sujetu novokomponovanih političara „oboljelih od značaja“. Da se svaki peti „bodyguard“ našao preksinoć na Cetinju, možda bi red kovčega na gradskom groblju bio kraći.

Na dug rok društvo, crnogorsko i svako drugo bolesno, liječi se mukotrpnim obrazovanjem i vaspitanjem. Znamo u kojim se ćelijama društva i državnim ustanovama taj proces odvija. Ali, znamo li da taj osjetljiv posao ne završavaju sveske, pisaljke, klupe i table, nego prosvjetni radnici koji ne smiju biti birani po mjeri jedne bivše ministarke i sadašnjeg potpredsjednika Vlade. Ako ta škola mišljenja nastavi da ih oblikuje, mlade generacije nikad neće izrasti u ljude svjesne da treba da zapuše nos i okrenu glavu na drugu stranu kad na ulici sretnu, recimo, ljudske olupine koje ordiniraju po mrežama.

Najbolja preventiva zločina je izgradnja društva pristojnih i solidarnih ljudi. Očišćenog od agresije, zla, zatucanosti, vjerskog i nacionalnog fanatizma, prostakluka i primitivizma. Crna Gora danas, budimo realni, mnogo više liči na Augijevu štalu do pola punu civilizacijskim otpadom iz prethodne rečenice.

Logično je da se čitalac sad zapita: otkud autoru sva ova znanja kad je bjelodano da sektor bezbjednosti nije njegova specijalnost?

Evo i odgovora na to legitimno pitanje: iz razgovora sa onim(a) koju tu materiju savršeno poznaju.

Shvatili ste, poruka je jasna: u Crnoj Gori itekako postoje eksperti za bezbjednosna (poznaćete ih i po tome što ne izgovaraju kompromitantno „bezbjedOnosna“) pitanja. Samo ih treba pitati za mišljenje, savjet, preporuku, nacrt, prijedlog, rješenje... Bez sujete, sa povjerenjem i dobrom namjerom.

U protivnom?

U protivnom tragedija će nastaviti da stiže tragediju. Ne kao „situacioni slučaj“, nego kao zakonomjernost u naopako postavljenom redu stvari (da ne kažem sistemu, jer ovo što postoji u Crnoj Gori nije sistem – čak ni loš sistem, ovo je odsustvo sistema) da policija kao svoj primarni zadatak vidi odbranu režima, a ne zaštitu građana.