Nadmenost nemoći

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Teški trenuci za neku državu i društvo najveći su test za jednog lidera i njegove stvarne namjere, a u trenucima duboke nacionalne tragedije državnik mora biti hladne glave i toplog srca. Premijer Milojko Spajić obraćanjem nakon tragedije na Cetinju pokazao je suprotno – potpuni manjak sposobnosti da razumije ozbiljnost trenutka i pokaže dostojanstvo i empatiju. Možda je htio, ali nije znao.

Konferencija za medije koju je sam sazvao bila je zastrašujući performans površnosti tokom kojeg je Spajić, kao da je javnost zaboravila zbog čega je okupio medije, naveo da o nekim pojedinostima nema precizne podatke. Pred javnost je, u trenutku kada je istina najpotrebnija, došao potpuno nepripremljen.

Smisao poruci u javnom obraćanju ne daje samo ono što se kaže, već i način na koji se kaže, a ono što smo čuli i vidjeli bio je nedostatak empatije, analitičnosti i osnovne ljudske odgovornosti, posebno ispoljene kroz potrebu da pronađe opravdanje za izjavu ministra unutrašnjih poslova, koju inače, kako tvrdi, nije čuo. Pored svih medija, klipinga, društvenih mreža i savjetnika premijer nije čuo izjavu jedinog člana Vlade koji se obraćao nakon tragedije.

Ipak, takvu izjavu (koju nije čuo) ocijenio je kao nesrećnu i „uzetu u nekom lošem kontekstu“ – kao da postoji kontekst, pa još dobar, koji bi mogao da opravda onoliko nepromišljenu poruku. Ako premijer nije čuo izjavu ministra to ukazuje na zapanjujuću nesposobnost. Ako je čuo, ali negira – to je još gore, jer se i posljednja nada u kakvo-takvo povjerenje ruši kad se iskrenost zamijeni koalicionim kalkulacijama.

Najveći problem premijerovog nastupa nije u njegovim gafovima, poput nepoznavanja imena jedne od najvećih zdravstvenih ustanova u zemlji, a očigledno ni znanja o onome po kojem je dobila ime – Danilo Jedan, kao da poput svojih programčića najavljuje bolnicu Danilo Dva u bliskoj budućnosti. Nije ni u bizarnoj najavi anonimnih „hotline“ prijava za ilegalno oružje na govornom području na kojem je taj, u engleskom uobičajen termin za specijalizovanu liniju, od uvođenja telefonije imao samo jedno šire prepoznato značenje.

Ključni problem je nadmenost s kojom je sve to izgovarao, posebno dok je nepotpunim, nejasnim rečenicama izbjegavao da odgovori na veoma jasno novinarsko pitanje na koje je odgovor trebalo da bude konkretan broj ili ono na koje je to mogla biti jedna od dviju jasnih dvoslovnih riječi. Nadmenost je jezik nemoći – oruđe onih bez vizije i kompetencije. U teškim trenucima javnost od premijera ne traži izgovore i opravdanja, već precizne odgovore, jasan pravac i osjećaj sigurnosti.

Premijer nije početnik u poslu koji radi zato što nema drugog izbora pa da mu se nepripremljenost i okolišanje onda kad mu se postavi konkretno pitanje ponekad i tolerišu – premijer je dužan da izađe pred javnost sa svim relevantnim informacijama, čak i ako su te informacije privremene, jer samo jasna komunikacija smiruje strahove. Umjesto gomile nabacanih informacija koje nikoga nijesu umirile obraćanje je moralo da ima centralni element – nedvosmislenu najavu smjene odgovornih koja je jedino što je zabrinutu javnost sinoć zanimalo.

Najavom „hotline“ sistema za anonimne prijave premijer je i doslovno prebacio dalju odgovornost na građane, pa je, u odsustvu sveobuhvatnog plana kontrole oružja koje posjeduju i ovaj nespretni izraz zvučao bolje od onoga što je ova poruka stvarno značila – sada ćete da špijate jedni druge, jer smo mi nesposobni da bilo što utvrdimo.

Od visokih zvaničnika se ne očekuje da budu savršeni, jer su greške u radu neizbježne, ali nesposobnost da se prizna greška i preuzme odgovornost je neoprostiva. Građani Crne Gore, u ovom trenutku tuge i nesigurnosti, zaslužuju mnogo više, a ako premijer nije u stanju da se suoči s ovom realnošću, možda je vrijeme da razmotri svoje mjesto u njoj.