Lešinari

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Ovih dana opet se po ko zna koji put, neprizvan, sam, javlja Adornov toliko puta upotrijebljen iskaz: „Pisanje poezije nakon Aušvica je barbarizam”. Ako Adorna prevedemo na jezik svakodnevice značilo bi da je pisanje poezije nakon užasa našeg vremena barbarizam. Nakon svih zala našeg vremena. Nakon, recimo, dvanaest smrti, koje su se dogodile u našem vremenu. U našoj zemlji. Koje namjerno ne želim napisati kao broj. Jer to nijesu. Dvanaest života prešlo je na drugu obalu nakon krvavog pira pomahnitalog ubice. Bez ambicije da mijenjam ili „iznova čitam“ Adornov odnos prema poeziji i svijetu, rekao bih da je pisanje nakon Aušvica barbarizam. I to ne mora nužno biti poezija. Može, recimo, biti i ovaj tekst. Ili sve ostalo što čitamo ovih dana. Ipak, mada nam fizika nije poziv, i uprkos Adornovoj perspektivi, i uprkos ličnim željama i slabostima, u svom ovom bestijalnom i besprizornom ubijanju već ubijenih ljudi, dužni smo primijeniti Treći Njutnov zakon, po kojem akcija uvijek uzrokuje reakciju, i na svaku silu koja djeluje na neko tijelo odgovara sila reakcije.

Kao nužnost. Iako nad tragedijom koja se dogodila treba ćutati, bar nekoliko dana, dok se mrtvi ne sahrane. Bar toliko tišine im dugujemo. Ipak, svakojaki talog, šljam i ništavilo, koje likuje nad nesrećom, nad grobovima, ne smijemo otćutati. Kao po matrici, to je uvijek isti šljam. Isti čopor hijena, koji je seirio nad masakrom u Medovini, kad je ugašeno deset života. I tad i sad bagra je bila posvećena istom cilju – dehumanizaciji Cetinja i Cetinjana. I to bagra koja se, očekivano, nije bavila „krvavim rukama” Aleksandra Vučića, na koje srpski studenti svakodnevno ukazuju. Tako da svi ti babovići, sve te splačine, tj. kreatori i administratori stranice čiji je naziv izveden iz vlastitog imena administratora, nekadašnjeg stipendiste bivšeg režima, samo su paradigma nikogovića, ništarija i taloga, koji iz dan u dan biva objavljen svijetu. Bilo bi vulgarno podśećati na masovna ubistva u Srbiji, i na taj način odgovarati na besramne i ogavne opservacije i vrijednosne sudove, koje na bazi ovog zločina, sve te hulje izriču o Cetinju. Jer, onda bismo bili kao oni. A to nijesmo bili ni kad se dogodio tragični „Ribnikar”, i Mladenovac, i bilo što od onoga što svakog dana puni stupce crne hronike srbijanskih glasila. Zato, ne budite kao šljam čiju opsesivnu i patološku mržnju prema Cetinju može objasniti samo duži boravak u nekom od sanatorijuma.

Takođe, uz razumijevanje bilo čije potrebe, socijalne platforme ipak nijesu prostor u kojem treba žaliti. Prosto, to nije njihova svrha. One su jeftin poligon i eksperiment kojem smo izloženi. Mrtvima se ne odaje počast crnim florovima na ličnim nalozima i salvama žalosnih stikera i grafički dizajniranih suza. Upotrebna vrijednost socijalnih plaformi sasvim je drugačija. Na njima se svi ti babovići, golovići i slični obznanjuju javnosti, i potvrđuju svoju gadost. Kao što aktuelni ministar policije potvrđuje da ma što se dogodilo, on ni u časovima dokolice ne razmišlja o ostavci. Valjda po ugledu na Filipa Adžića, koji je bio ministar policije kad se dogodio zločin u Medovini. Opet, tradicija. Odsustvo svijesti o bilo kakvoj odgovornosti. Uostalom, koji je ministar od 2020. naovamo podnio ostavku, zbog bilo čega? Možda ministarka zdravlja u vladi Zdravka Krivokapića, za čijeg je mandata od koronavirusa umrlo više hiljada ljudi? A zaraženi popovi slobodno šetali holovima Kliničkog centra, dok je ministarka u prvim redovima bila nazočna masovnoj sahrani Amfilohija Radovića, usred pandemije kovida. Ostavka? Ne, to se nije dogodilo.

No, u jednoumlju i tirjanstvu bivšeg režima, nakon stravične nesreće na Bioču, kad su se četiri vagona survala u kanjon Morače, Andrija Lompar, ministar pomorstva i saobraćaja, podnosi ostavku na tu funkciju zbog, kako je rekao, „objektivne odgovornosti za taj događaj”. I ministar zdravlja u vladi Mila Đukanovića, Miodrag Bobo Radunović, podnio je ostavku na to mjesto 2014. godine, nakon infekcije pet beba u bjelopoljskoj bolnici, od kojih je jedna preminula. Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma u vladi Duška Markovića, takođe je podnio ostavku. Gle čuda, sve to u diktaturi. A danas? Danas o tome niko i ne razmišlja. Možda iz razloga što treba ugostiti sve one lešinare iz beogradskih tabloida, i televizija, koji ovih dana dolaze po svoje parče ekskluzive. Vječito gladni lešinari. Smrt im nikad ne dosadi. Kako bi inače u svojim opskurnim redakcijama konstruisali gomile laži, ili u tv studijima organizovali orgije smrti? I sa svojim jednako opskurnim gostima utvrđivali uzroke i posljedice. Već viđeno zar ne? Lažna empatija i lažna ispružena krvava ruka Aleksandra Vučića nikom nije potrebna. Jer, kad bismo bili kao vi, mogli bismo štošta kazati o uzrocima. O višedecenijskom sijanju mržnje i lobotomiji. O lažnim molitvama, u lažnim hramovima. Ali, prosto, nije vrijeme za to. Zbog mrtvih. Zbog Cetinja. Zbog svih onih ljudi na ulicama Beograda, Niša i Novog Sada, koji zaista žale.