Otpor banalnosti

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Velike tragedije ogole jedno društvo do srži – nestanu maske, a kolektivne slabosti postanu nepodnošljivo vidljive. Umjesto introspekcije i promišljanja nakon masakra na Cetinju dio društva odlučio je da se obruši na one čije riječi nijesu muzika za njihove uši. Čak i kada dolaze od muzičara.

U dubokom moru najtoksičnijih objava čiji talasi zapljuskuju internet prostranstva juče su najvidljiviji bili oni upućeni frontmenu grupe Perper Nikoli Radunoviću kojeg je vaskolika digitalna javnost pokušala da ućutka optužbama za nedostatak kritike tokom vladavine prethodnog režima, u rasponu od „prvo treba da se krsti, pa da komentariše“ do „nije se čuo prije 30. avgusta“. Ne samo što su svima koji su ovo s čuđenjem posmatrali otkrili da ne ciljaju suštinu problema – uspjeli su i da pokažu koliko je za jedno društvo pogubno nerazumijevanje uloge umjetnika u njemu.

Umjetnik nije eho političkih osjećanja, niti sluga javnog mnjenja, a angažman umjetnika nije vezan za neposrednost izbornih ciklusa ili političkih promjena. Radunovićeva kritika proistekla je iz njegovog osjećaja pripadnosti Cetinju – gradu koji proživljava najteže trenutke od nastanka, koji postoji izvan domašaja politike. Zahtijevati od njega da govori samo kada je to po bilo čijim parametrima politički „ispravno“ ili usklađeno sa postojećim političkim strukturama znači ignorisati osnovnu ulogu umjetnika – da poremeti udobnost statusa quo neodgovornih političara. Kada se na njega obrušila armija botova, ona nije branila nikakve vrijednosti – branila je odbacivanje kritike i negiranje odgovornosti, branila je konformizam i društvo koje ne traži istinu.

Ono što dio društva ne shvata je i da su indirektno djelovanje i odsustvo iz neposredne političke arene bili veća kritika jednog sistema nego bilo kakva direktna izjava. Umjetnički angažman nije u debatama i na tribinama, već u stvaralaštvu koje postavlja pitanja i otkriva neprijatne istine onima koji razumiju. Ili kojima ih, po zadatku, učine razumljivim. Odsustvo komentarisanja rada nekog režima nije podrška njegovim radnjama, već tiha pobuna protiv prirode političkog spektakla. Umjetnost se ne može svesti na alat pogodnosti koji se koristi samo kada se uklapa u okvire političkog narativa. Umjetničko stvaralaštvo je ogledalo, a ne megafon.

Perper je kroz svoj rad već mnogo rekao o degradaciji društva koje je dugo trovano kičem, šundom i banalnošću, a njihova muzika decenijama je protivteža mediokritetstvu koje se priključuje estradnoj i političkoj moći. Uloga bilo kojeg umjetnika nije u tome da izdaje saopštenja, već da bude nepokolebljivi posmatrač koji govori kroz sopstveno djelo, a ne kroz jezik kompromisa. Optuživati umjetnike za tišinu tokom nečije vladavine znači iznova potvrđivati odsustvo sposobnosti za razumijevanje pozicije kreativnog stvaraoca u društvu. Umjetnik nema dužnost da se vezuje ni za jednu vladu, prošlu ili sadašnju – već da se posveti izlaganju onoga sa čim drugi izbjegavaju da se suoče.

Moć umjetnika nije u tome da bude usklađen sa popularnim osjećanjima ili političkim trendovima, već u njegovoj sposobnosti da ostane izvan mahinacija moći, nudeći ono čega nema u političkoj ponudi. Upravo zbog toga izlivi toksičnih komentara nijesu samo napad na Perper ili njegove članove, već negiranje postojanja istine, nedirnute otrovom političke oportunosti.

Nijesu umjetnici ti koje ni u ovom, ni u bilo kom drugom trenutku ima smisla optuživati, jer prava tragedija nije u njihovim riječima ili tišini, već u ćutanju naroda previše naviknutog na plitki šum političkog diskursa da bi čuo duboke i rezonantne istine umjetnosti. Umjetnici rade ono što politika ne može – nude viziju koja nadmašuje cikluse moći, viziju koja traje kada politički šum utihne i kad se posljednja nada pretvori u ništavilo – u odsustva odgovornosti mlade ekipe, nadobudne i prilično nevaspitane.