Crni plodovi mržnje

Za Antenu M piše: Jakov Daković

Smrt može da nas zadesi svakog trenutka. To je činjenica koja ovom krhkom tkanju života daje izvjesnu (a možda ipak iluzornu) dragocjenost. I bez obzira da li uzima vid tihog ili pomahnitalog ubice, ona je uvijek tu, iza ugla, jungovski rečeno. Ovo je za većinu nas neprijatno i mi činimo sve što možemo da bismo odložili taj trenutak. Čitave kulture nastale su na poricanju smrti, na iluziji što većeg produženja životnog vijeka. Američka recimo.

Ruski filozof Rozanov smatrao je da je hrišćanstvo religija smrti. Imao je običaj da kaže: "Više volim voštanu svjećicu od Boga". Svijeća je konkretna i "živa" dok je Bog udaljen, hladan i apstraktan. Djelimično pod njegovim uticajem, Berđajev na jednom mjestu kaže da "ne voli monahe jer ga podsjećaju na smrt". I to je, pazite, rekao čovjek koji se uprkos svemu osjećao pravoslavcem. Ali u Berđajevu je previše mističkog žara da bi mogao da se do kraja pomiri sa konvencionalnim i malograđanskim hrišćanstvom koje je i onda u Rusiji a pogotovo danas u Crnoj Gori metastaziralo u morbidni kult krvi i tla.

Nemoguće je zamisliti sopstvenu smrt, jer, kad god to pokušamo, suočavamo se sa jednim misaonim procesom, sa time da svjesno biće pokušava predočiti ništavilo, dakle sa nečim baš suprotnim od onoga što smrt jeste. Obično se kaže da je "san slika smrti". Šopenhauer, po mom sudu ispravno, poredi smrt radije sa procesom onesvješćivanja gdje se prvo gubi vid a zatim i svijest. Ako ste ikad padali u nesvijest poznat vam je taj osjećaj.

Izbjegavao sam da pišem o cetinjskoj (ponovljenoj) tragediji jer je ona, kao i smrt sama, s onu stranu shvatljivog. Ali ipak moram nešto reći. Da se to nije dogodilo vjerovatno nikad ne bismo saznali koliko psihopata živi među nama. Već sam jednom napisao: ko je lišen empatije, kome je lov i oružje strast, ko je u stanju da ubije mače, neće mu predstavljati nikakav problem da, posebno u društvu potpuno urušenih vrijednosti, ubije i ljudsko biće. Očekivati da će lokalni psiholozi i psihijatri biti u stanju da prepoznaju potencijalnog sociopatu graniči se, vjerujte, s naučnom fantastikom. Morate znati da mnogi od njih rade "po udžbeniku" i uopšte ih ne zanima kakva ličnost stoji pred njima, nego jednostavno mehanički propisuju terapiju. Postoje izuzeci, vrhunski stručnjaci kakvi su dr Aleksandra Ražnatović ,dr Tea Dakić ili klinički psiholog dr Nevenka Pavličić. I dobro je što su priskočili u pomoć ranjenoj cetinjskoj zajednici. Ali mi se čini da nas ni vojske psihijatara ne bi mogle spasiti od primitivizma kojem svakodnevno svjedočimo. Ako imate veoma jak želudac, molim vas pođite na forum "Krstarica" i pogledajte topik "Cetinje - grad nacionalista". Ili ono što je napisao lik koji vodi stranicu "Stari Liberal". Vidjećete tamo skoro pa materijalizovanu mržnju prema jednom gradu i jednom narodu. Da me neko ne bi manevrom zamjene teza optužio za nacionalizam, moram reći da sam siguran da većina Srba ne misli tako. Ali je porazno znati da postoje mnogi koji tako misle.

Neću dužiti, nije vrijeme za riječi nego za djela. Svim srcem podržavam proteste "Kamo sjutra?", iako niko nije našao za shodno da me kontaktira ne bih li i ja potpisao pismo podrške studentskom pokretu. Znam, nebitan sam. Svi smo nebitni pred Njom.

Jer, mi smo ovdje ne da bismo životarili već da bismo disali punim plućima, da bismo se borili za ono u šta vjerujemo (u ovom slučaju za normalno i građansko društvo); jednom riječju, da bismo živjeli - sve dok Stara Dama ne otpleše svoje.