Je li Milanovićeva izborna pobjeda zaista plebiscitarna i daje li mu stvarno velik politički legitimitet?

Piše: Davor Đenero
 
Cijela kampanja dosadašnjeg hrvatskog predsjednika republike, Zorana Milanovića svedena je na jednu uspješnu formulu, onu prema kojoj je on navodno jedini garant da će vlast premijera Andreja Plenkovića biti ograničena.

Još prije nekoliko mjeseci, na parlamentarnim izborima, na koje je Milanović pokušao izaći na nečuven i dotad neviđen način – s pozicije predsjednika Republike želio se kandidovati za premijera – poražen je do nogu.

Zanemariv broj hrvatskih birača bi poželio da nakon iskustva u razdoblju 2011 – 2015. njega ponovno vidi na mjestu šefa kolektivnog tijela izvršne vlasti.

Predsjednik Republike u sastavu parlamentarne vlade nije nosilac izvršne vlasti, nego je na najvišoj nevladavinskoj poziciji. Za razliku od parlamentarnih izbora, na kojima se biračima nije mogao prodati kao neko ko bi mogao kreirati javne politike, na ovim je izborima njegova pozicija bila daleko lakša.

Šta (ni)je uradio Milanović

Niko u političkoj areni nije postavio ključno pitanje: zašto bi se vjerovalo Milanoviću da je on taj koji može biti akter koji osigurava demokratski poredak i ograničava moć izvršne vlasti, i konkretno premijera, preko njegovih ustavnih ovlašćenja. Naime, ni u čemu što bi bilo korisno za građane Milanović nije ograničio administraciju Andreja Plenkovića.

Ograničio je, doduše, hrvatsko učešće u pomoći Ukrajini, i to kako sprečavajući učestvovanje hrvatskih oficira u obuci  ukrajinske vojske, tako i u logističkoj operaciji NATSU. Jedino što je time Hrvatskoj „pridonio” jeste činjenica da se na nju zbog njegovih poteza gleda kao na „volatilnu” članicu NATO-a, a ne kao na pouzdanog evroatlantskog partnera, što je bio njen status prije njega.

Ambicije predsjednika Milanovića već su u prvom mandatu bile veće od toga što je „postigao” unutar NATO-a. Nastojao je arbitrirati o politici Hrvatske prema Evropskoj uniji i o evropskim politikama.

Pritom je, za razliku od Vlade, koja je zagovarala koncept „više Evrope”, nastupao s otvorenim skeptičnim stavovima prema integraciji, govorio o tome da EU nije zajednica zasnovana na zajedničkim vrijednostima, nego tek svojevrstan „bankomat” iz kojeg što brže treba izvući što više gotovine. Sada će tvrditi kako je njegov politički legitimitet daleko čvršći od Plenkovićeva, pa da ima pravo snažnije utjecati i na politiku Hrvatske unutar EU.

Tanki argumenti za Milanovićevu euforiju

Za sada se čini da su posve nepotrebno premijer Plenković i njegov krug grogirani Milanovićevom pobjedom. U javnosti se stvara utisak kao da je Milanović trijumfirao na izborima i da uživa široku javnu potporu za svoje politike. Ipak, to baš i nije tako. Kad je prije pet godina pobijedio na predsjedničkim izborima i osvojio svoj prvi mandat, osvojio je nešto malo više od milion glasova.

Njegova pobjeda tada je bila uvjerljiva, ali njegova je konkurentkinja Kolinda Grabar-Kitarović osvojila respektabilan broj od 920.000 glasova. Pet godina ranije Grabar-Kitarović je pobijedila Ivu Josipovića s milion i sto hiljada  glasova. U toj je predsjedničkoj trci Josipović, iako poražen, osvojio više glasova nego Zoran Milanović pet godina kasnije, kao pobjednik.

Politički su odnosi, međutim, u velikoj mjeri zasnovani na utisku, a ne na realnim odnosima. Kao što bi, da je u prvom krugu imao za jedan posto više glasova, Milanović bio plebiscitarni predsjednik s manje od 800.000 glasova, tako će i sada s gotovo milion, ali tek za koji glas više nego prije pet godina, biti uvjerljivi pobjednik. Međutim, činjenica da je na izbore za predsjednika Republike u drugom krugu izašlo samo 43 posto upisanih birača jasno govori kako građani procjenjuju važnost tih izbora, ali i kvalitet kandidata koji su im bili ponuđeni.

Slijede vrlo ozbiljni izazovi

Pred Hrvatskom je prilično neizvjesno političko razdoblje. Iako su Milanovićevi argumenti za euforiju vrlo tanki, stvara se utisak da je nastupio početak kraja Plenkovićeve administracije. Činjenica da se Plenković ne snalazi u novoj situaciji, da nema jasnog odgovora, svojevrsna je najava njegove defanzive, koja polako počinje. Odmah nakon inauguracije počeće vrlo ozbiljni izazovi. Hrvatska mora riješiti pitanje rotacije ambasadora u inostranstvu, koje je bilo blokirano gotovo cijeli Milanovićev prvi mandat.

Prema svemu sudeći, „predsjednik sa čvrstim legitimitetom” u tom će procesu nastojati poniziti premijera, ali i u diplomatsku mrežu ugraditi aktere koji dijele njegove vanjskopolitičke stavove i zagovaraju njegov kvazisuverenizam.

U maju je pred Plenkovićem, kao šefom HDZ-a, novi veliki izazov: lokalni izbori. Ljestvica, koja je tu postavljena HDZ-u, strašno je visoka. Naime, prije četiri godine HDZ je samostalno osvojio mjesta nosilaca izvršne vlasti u 15 od 21 županije i u gotovo 150 gradova i opština, a osim toga u brojnim jedinicama lokalne samouprave funkcionira unutar vladajuće koalicije. Njihov glavni konkurent, SDP, osvojio je tek dva županska mjesta. Malo je vjerovatno da bi ovakav uspjeh stranka mogla ponoviti, a sve što osvoji manje od rezultata od prije četiri godine, smatrat će se neuspjehom.

Jedina meta bio mu Plenković

Zanimljivo je, nadalje, ono što se vidjelo u predsjedničkoj kampanji Zorana Milanovića. On je u njoj izbjegavao sukobljavati se s potkapacitiranim HDZ-ovim kandidatom Draganom Primorcem, ali je izbjegavao i sukobe sa HDZ-om kao strankom. Jedina meta njegovih napada bio je centristički, provuropski premijer Plenković. Već nakon prvog kruga Milanović je govorio o tome kako on ima dvije ruke, lijevu i desnu, a kako je spreman HDZ-u pružiti svoju desnu ruku.

Očito je da on, koji je na izbore izašao sa sloganom predsjednika Tuđmana iz 1997. godine, sebe vidi kao Tuđmanovog nasljednika. Iako ga je na izborima podržavala stranka koja formalno pripada ljevici, njegova kampanja bila je više usmjerena desnici, a ključna poruka HDZ-u je zapravo da od njih očekuje da se „riješe” proevropskog Plenkovića, pa da će onda svi dogovori s njim biti daleko jednostavniji. Pokušao je to već na parlamentarnim izborima, kad je insistirao na formiranju koalicije ljevice s desnim populistima, kako bi se izolovao centrističku politiku HDZ-a. Sada šalje izraze simpatija HDZ-u i glasačima u Bosni i Hercegovini, nastojeći potisnuti Plenkovićevu ekipu iz vodstva HDZ-a.

Premijer Plenković je, pak, pogrešno reagovao. Umjesto da pokaže kako je skroman politički doseg Milanovićeve retorike, kako je apsolutna podrška koju uživa vrlo skromna, on je reagovao nervozno, prihvatio defanzivnu poziciju i ulazi u vrlo neugodno političko razdoblje.

Kada je riječ o politici Hrvatske prema BiH, sve je rečeno ovim postizbornim snubljenjem Dragana Čovića i glasača HDZ-a BiH. Za razliku od Plenkovića, koji je zagovarao evropeizaciju BiH i podržavao rad Visokog predstavnika, Milanović o Šmitu i ulozi međunarodne zajednice u BiH govori gotovo kao Milorad Dodik. U narednom će razdoblju biti samo agresivniji, a njegov uticaj na hrvatsku politiku mogao bi postati bitno veći nego do sada.