Bez ozbiljne diplomatije nema ostvarenja ključnih vanjskopolitičkih ciljeva

Za Antenu M piše: Željko Perović

Kad bi se moglo, 2024 godinu trebalo bi što prije zaboraviti. Ili i 2024 i nekoliko godina prije nje skroz izbrisati. I na svjetskom, na evropskom i na balkansko- crnogorskom planu. Kako to nije moguće, potrebno je upozoriti i ukazati na mnogo toga lošeg što se dešavalo i dešava.

Dok dva velika rata, ili bolje reći dva zločinačka poduhvata, onaj na Bliskom istoku i onaj u Ukrajini poprimaju zastrašujuće razmjere, teroristički akti širom svijeta se multiplikuju, retrogradne snage i pokreti rastu, a empatija i saosjećaj sa ugroženim širom planete izostaju.

Razlike između bogatih i moćnih sa jedne strane i siromašnih i slabih sa druge povećavaju se. Veliki migratorni talasi neminovno podstiču jačanje konzervativnih i nazadnih snaga širom svijeta. Desni populistički pokreti niču i jačaju, a krajnja desnica u mnogim zemljama prijeti da bi uskoro mogla postati zvanična ideologija u mnogim državama. Pa i u onim najbogatijim i najrazvijenijim!

Sve je vidljivije i jasnije da biva ugrožen međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, a koji je najvećem broju zemalja nudio kakvo takvo spokojstvo. Vidi se, osjeća se zebnja i velika neizvijesnost jer današnji svijet sve više podsjeća na svijet nakon Prvog svjetskog rata. Teku pripreme za novu preraspodjelu interesnih sfera!

Velike sile su i tokom proteklih decenija prilično bezobzirno sprovodile svoje nadmene interesne politike, ali su se balans i međunarodni mir održavali.

Tri jedine stvarne preostale super sile SAD (u svakom pogledu), Kina (ekponomski) i Rusija (još uvijek vojno) danas u ostvarivanju svojih interesa sve se manje pridržavaju pravila uspostavljenih nakon završetka Drugog svjetskog rata. Prvenstveno Rusija, zatim Kina (ekonomskom politikom), a najavama (re)izabranog predsjednika SAD (Grenland, Panama, Kanada) i prva zemlja demokratije najavljuje preduzimanje nekontrolisanih i opasnih (po svjetski mir) koraka u spoljnoj politici. Ugrožavajući time međunarodnu bezbjednost i ono najdragocijenije, uspostavljeni poredak i međunarodni mir.

Negativni trendovi u čitavom svijetu sa neizbježnim posljedicama se neminovno reflektuju i na balkansko okruženje, time i na Crnu Goru.

Crna Gora je posljednjih nekoliko godina, tačnije za trajanja tri vlade, od avgusta 2020, izložena nezapamćenim pritiscima i udarima i spolja i iznutra, prvenstveno srpskog nacionalističko/integralističkog pokreta, gebelsovskoj propagandi beogradskih medija i njihovih podgoričkih ispostava u cilju poništavanja već skroz urušenog suvereniteta, a sa krajnjim ciljem gašenja nezavisne države. Te privođenja “teritorije”, kako Crnu Goru sada nazivaju, neostvarivom “srpskom svetu”.

Tokom protekle godine, crnogorska vlast, predvođena glavnim kolaboracionistima iz bivšeg DF, dobrovoljnim glavnim negativcima iz Demokrata i marionetskom vladom klimoglava, predvođena nedoraslim premijerom Milojkom Spajićem, činila je sve da pokvari odnose sa prijateljskim susjedima, prije svega sa Hrvatskom, BiH i Kosovom. I, time, da pokvari iznenadnu šansu za brži ulazak Crne Gore u EU, kao glavni strateški cilj naše zemlje. Nenajavljena  posjeta glavnog regionalnog remetilačkog faktora Dodika, direktno na povratku iz Moskve sa u Kremlju dobijenim instrukcijama, neglasanje za prijem Kosova u Savjet Evrope, stalno kvarenje do tada prijateljskih odnosa sa Hrvatskom i BiH, odavanje NATO-vskih i drugih važnih podataka beogradskom mentoru, samo su neki od događaja koji su obilježili kontinuirani rad crnogorske vlasti tokom protekle godine.

Golom upotrebom sile sprječava se formiranje vlasti u Šavniku i Budvi, zadugo i u Andrijevici.

Kontinuirano ponašanje uprave rubnih opština Pljevalja i Berana kao da su u sastavu susjedne države i provociranje slabašne i nemoćne vlade da se tome odupre, te skandalozno po direktivi iz Beograda formiranje vlasti u Podgorici, samo govori o potpunom posrnuću crnogorskog društva. Nekompetentnost i nesposobnost kompletnog, prethodno planski uništenog bezbjednosnog sektora, nasilje stalno prisutno u svakodnevnom životu crnogorskih građana, nesankcionisano djelovanje nasilnika i kriminalnih klanova, dvije nezapamćene tragedije na Cetinju prava su slika današnje Crne Gore.

Naš region, tzv. Zapadni Balkan, nakon pada Miloševićevog malignog režima koji je izazvao i vodio četiri krvava rata (sva četiri izgubio) i kratkog predaha relativne stabilizacije, od ustoličenja presvučene radikalske vlasti Aleksandra Vučića prije više od decenije, ponovo je, nažalost, turbulentan i nestabilan. Beogradskim vlastodršcima, nastavljačima radikalske politike sa početka i kraja prošlog vijeka i njihovim kartografima iz značajnog dijela intelektualne elite i vrha SPC, uvijek željnih tuđih teritorija, nauk nije bio dovoljan. I prionulo se stvaranju “srpskog sveta”, Velike Srbije pod drugim imenom. Nikad ugasle pretenzije prema susjednim državama ovog puta su još ogoljenije i razornije. Negativan uticaj politike zvaničnog Beograda, antizapadna politika koja se tamo vodi, uticaj ruske destruktivne politike... ponovo čine region taocem srpske politike, a cio Balkan više “buretom baruta nego zonom mira”.

Vladajući režim u Beogradu miješa se, ogoljeno i bez pardona, u unutrašnje stvari u Crnoj Gori.

Preko svojih glavnih eksponenata u vlasti, predstavnika bivšeg DF i prve rezerve Demokrata, koordinira i usmjerava destruktivne radnje sa osnovnim ciljem destabilizacije svih društvenih procesa, zaustavljanja njenog evropskog puta, urušavanja institucija i same države. Od nekadašnje parole “ne damo svetinje” preslo se na ne damo Andrijevicu, Šavnik, Budvu… Tj. ne damo Crnu Goru - Crnogorcima!

S druge strane naši “zapadni prijatelji” ustupcima koje čine velikodržavnim projektima i protagonistima nacionalističkih politika, u posljednjih pet godina izazvali su, očigledno je, sasvim suprotan efekat.

Takvim pristupom stanje u Crnoj Gori, BiH, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji dovedeno je do usijanja. Nacionalizam i šovinizam poprimaju neslućene razmjere. Prozapadne snage su potisnute, a one druge, bliske malignom režimu u Moskvi - sve su jače.

Nadamo se da ključni zapadni partneri sve više uviđaju svoje greške i zablude u politici koju posljednjih godina vode prema Crnoj Gori i regionu i prepoznaju ko su stvarne proevropske snage u Crnoj Gori. 

U tom smislu, izborom Marte Kos za novog komesara za proširenje, Crnoj Gori se šalje najpozitivniji mogući signal. Samim tim što se radi o izboru kandidatkinje iz Slovenije, sa kojom je Crna Gora donedavno živjela u istoj državi, logično je da je tražena osoba koja najbolje poznaje stanje u regionu.

Slovenija, nakon sto je “izgurana” iz Jugoslavije, sve vrijeme pokazuje dobronamjernost prema svim novonastalim državama, prema Crnoj Gori posebno. Gospođa Kos sa svojom kredibilnom i značajnom biografijom najbolji je mogući izbor.

Dakle, Evropska komisija takvim profilom komesarke za proširenje jasno pokazuje svoje stvarne namjere o integrisanju preostalih balkanskih država u punopravno članstvo EU.

No, ono što je komesarka Kos pokazala u četvrtak popodne, na presu sa premijerom Spajićem i u Skupštini CG, na žalost, donekle stavlja upitnik na optimizam iz prethodnog pasusa. Bila je to demonstracija opasne površnosti u sagledavanju stanja u kojem je crnogorska država i društvo. Takvim pristupom, i gospođa Marta Kos i Evropska unija ne samo što idu na ruku proruskim i prosrpskim strankama, koje su ključni činilac vlasti u Crnoj Gori, nego rizikuju da, makar i nehotice, postanu neprijatelj istinski prozapadnim snagama.

Konačno, da li Vlada i vlast u Podgorici adekvatno uzvraća na pruženu ruku Brisela? Zaključimo iz naimenovanja koja se (ne) dešavaju.

Milena Kalezić, novonaimenovani ambasador Crne Gore pri NATO-u je karijerni diplomata sa iskustvom.

Sa njom sam sarađivao i imam najpozitivnije iskustvo, kao i pohvale za njen rad u našoj Ambasadi u Grčkoj. Kao rukovodilac sektora za NATO u MVP-u najlogičnije je da nastavi započeto u našoj Misiji u Briselu. Njen izbor daje nadu da ćemo na ambasadorske pozicije slati obučene i pripremljene diplomate.

Nažalost Crna Gora i dalje nema ambasadore u više od pola (oko 20) svojih DKP. Što je nedopustivo. Imajući u vidu nepovjerenje i tenzije u vladajućoj većini, kao i različite interese i viđenja spoljne politike vladajućih koalicionih partnera, ne čini se da će uskoro doći do njihovih popunjavanja.

A bez ozbiljne diplomatske mreže nema uspješne diplomatije, niti ostvarenja ključnih vanjskopolitičkih ciljeva.