Fašizam u Americi i okolini

Piše: Vjekoslav Perica

Nije prošlo ni dvadeset godina od svršetka „posljednjeg“ svjetskog rata – a rat je opet pred vratima. Približavanje te pošasti stavlja u pokret sve društvene snage. Opredjeljuje se – za rat, ili za mir, za fašizam ili za demokraciju. (Josip Broz Tito, Proleter – glasilo Komunističke partije Jugoslavije, 1937.)

Alexis de Tocqueville, francuski grof i filozof, koji je unatoč tome što mu je dio rodbine stradao na giljotini, bio simpatizer Francuske revolucije, otputovao je 1830-ih u Ameriku. Pored ostalih zanimljivosti iz Novoga svijeta, našao je da, za razliku od Francuske u kojoj je revolucija najavila slobodu, bratstvo i jednakost ali je potom uslijedila kontrarevolucija koja je potkopala te vrijednosti, u Americi demokracija funkcionira. Slobode i jednakosti, našao je ovaj Francuz u Americi, više nego u Evropi, a vlast bira, postavlja i opoziva narod.

Nije to, naravno, raj na zemlji, kaže Tocquivelle u izviješću francuskoj vladi koja mu je platila put, naprotiv, ima kriminala i zatvori su puni kao svugdje, a uz to se u mnogim dijelovima SAD-a, održava i robovlasnički sustav i rasizam, koji ni oslobođenim potomcima robova ne garantira jednaka prava i slobode. Ali, ipak, demokracija u Americi djeluje, kaže ovaj liberalni aristokrat, jer nema feudalne aristokracije, nema državne religije jer je ustav zabranjuje a svim vjerama daje slobodu djelovanja, a nema ni primjera da se neki moćni vojskovođa ili političar proglasio za diktatora napoleonskih ambicija. Tom zemljom, po ustavu, vladaju izabrani predstavnici naroda: od šerifa, gradonačelnika i guvernera federalnih država do članova federalnoga parlamenta Kongresa i predsjednika SAD, svi oni dolaze i odlaze s vlasti prema tome kako se odlučuje na izborima.

De Tocquivelle je vjerovao da će uznapredovala modernizacija i kapitalistička industrijalizacija u SAD do kraja devetnaestog vijeka osigurati još veću društvenu jednakost. Tu se prevario jer je razvoj kapitalizma stvorio nove nejednakosti i proturječja koja su kulminirale u dvadesetom vijeku ekonomskim krizama, imperijalističkim ratovima i revolucijama poput komunističkog boljševizma i kontrarevolucionarnog fašizma. Američka se demokracija ovih (kontra)revolucija bojala, komunizma više nego fašizma.

Tako je u državnim progonima za obranu poretka stradao puno veći broj američkih ljevičara nego desničara i puno više radnika koji su Ameriku gradili i u ratovima branili, nego kapitalista koji su te radnike iskorištavali i od njihovog truda profitirali. Ali se onaj tokvilski demokratski minimum – da na vrhu piramide nema ni faraona ni napoleonskog diktatora, da nema ni monopola državne religije ni po njoj posvećene ideologije, ni ekvivalenta feudalne aristokracije, uspijevao održati.

Otada pa do nedavno, nekako je ta američka narodna republika odolijevala svim ekstremnim autoritarnim izazovima. Od kojih je onaj fašistički, autoritarno-napoleonski model uortačen s krupnim kapitalom i njegovim oligarhijama koje su de facto naslijedile nekadašnju feudalnu aristokraciju, bio i ostao najozbiljnija opasnost. Ali tako vladajući u američkoj demokraciji nisu mislili jer je država anarhiste, sindikaliste, komuniste i socijaliste uvijek najviše od svih progonila.

Razloga za to ima više, recimo, obrana privatnog vlasništva koje garantira sreću kako ustav proklamira, ili mit da američka demokracija zbog sustava podjele i uzajamne kontrole između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, može odoljeti desnim autoritarnim izazovima. Taj je mit otpočetka bio problematičan jer je već u debatama pri donošenju ustava, političar iz Virdžinije, „američki Ciceron“, Patrick Henry, upozorio da predsjednik SAD ima kraljevske ovlasti koje ugrožavaju slobodu naroda i država članica federacije i da ih treba ograničiti jer se taj jaki predsjednik lako može prometnuti u tiranina i proglasiti za kralja poput onoga kojega je nedavno američki narod oružjem zbacio.

Sredinom 1930-tih, u godinama uzleta fašizma i mobilizacije svjetskog antifašističkog pokreta, prvi američki književni nobelovac, Sinclair Lewis, objavio je distopijski roman „To se ovdje ne može dogoditi“ (It Can’t Happen Here), o dolasku fašista na vlast u zemlji koja je vjerovala da joj je taj dugovječni demokratski sustav neprobojna brana svakom ekstremnom autoritarizmu. Tih je tridesetih, ipak propao pokušaj fašističkog udara na američku demokraciju kojega su vodili bogati industrijalac Henry Ford i nacistička partija SAD. Ford je poslao Francu u Španjolsku kamione a na izborima u Americi podržao pilota Lindberga, kandidata za američku verziju nacističkog firera ili fašističkog dučea koji je (kao poslije Trump) nastupao s izbornim sloganom America First!.

Taj put fašizam u Americi nije prošao. Ali never say never, kažu Angloamerikanci. Opet će se u, za fašizam povoljnim historijskim okolnostima, pojaviti neki novi Ford, ovaj put u automobilu nazvanog po jednom genijalnom Balkancu koji se danas okreće u grobu. I taj će se novi Henry Ford uortačiti se s novim kandidatom za američkog firera, bivšim plejbojem, građevinskim poduzetnikom i rentijerom, da ga ohrabri i ojača nakon neuspjelog „pivničkog puča“. Jer povijest se ponekad zna i ponoviti ako se ljudi oko toga potrude iako ne mogu znati hoće li se iz toga izroditi trijumf, tragedija ili farsa.

Na ovom mjestu, treba dopuniti poznatu marksističku tezu o sprezi fašizma i krupnog kapitala uvjetovane prirodom kapitalizma. Ta alijansa krupnog kapitala i ekstremne desnice nije proizišla samo iz ekonomskih proturječja nego i dinamike revolucije i kontrarevolucije u kojoj, kako su pokazali Jakobinci i Pariški Komunari a potom Lenjin i Trocki, male grupe „profesionalnih revolucionara“ mogu poput biblijskih sila u desetak dana mijenjati povijest i stvarati novi svijet. Drugim riječima, lijevi ekstremizam je hranio desni. Podsjetimo se stoga da je antifašizam narodne fronte protiv fašizma i rata od 1935, bio populistički masovni pokret koji jest označio fašizam kao glavnog protivnika ali nije tolerirao ni lijevo „sektaštvo“ ni takozvana „lijeva skretanja“. A još prije, u francuskoj revoluciji jakobinski ekscesa pripremili su teren za cara Napoleona i kontrarevoluciju koja se predstavljala kao revolucija, a potom ekscesi revolucionarnog boljševizma pogodovali pojavi kontrarevolucionarnog fašizma. Ta će se dinamika ponoviti i kod pojave najnovijih oblika fašizma.

Putin će tako opravdati invaziju Ukrajine obranom Rusije od sotonizma i transrodne ideologije a Trump obećati demontažu ideologije različitosti i wokizma u ime zaštitite tradicionalne obitelji u onih 77 milijuna Amerikanca koji su velikim dijelom zbog tog lijevog ekstremizma njemu dali glas, a uskratili ga liberalnoj partiji koja se srodila s tom ideologijom tobožnje ljevice preokupirane kulturom a ne ekonomijom a radničku klasu odbacila pa je i ona glasovala za Trumpa. To sve, naravno, ne znači da kapitalizam i liberalna demokracija nisu u sebi nosili rizik fašizma kao i boljševizam ekscesa koji su vodili prema gulagu i gladomoru. I nije samo Sinclair Lewis predvidio fašistički udar protiv američke demokracije, već i mnogi drugi, čak i u popularnoj kulturi. Kao što su, na primjer, filmovi o Jamesu Bondu 007 u kojima negativac utjelovljuje globalnu kapitalističku korporaciju moćniju od mnogih država, koja želi preuzeti svijet i urediti ga kao „diktaturu krupnog kapitala“, kako je fašizam svojedobno definirala Kominterna.

Trump-Muskov blitzkrieg protiv američke demokracije pokrenut početkom 2025, scenarij je iz Jamesa Bonda ali ovaj put s uspjehom negativca pa čak i bez nekoga sposobnoga protivnika poput Jamesa Bonda koji ga pokušava zaustaviti. De ne spominjemo da tom blitzkriegu ne stoji na putu danas ni nekoć jako sindikalno organizirano radništvo, ni SSSR ni svjetski antifašistički pokret kojega vode komunisti. U nekim filmovima o Jamesu Bondu kapitalističke i komunističke zemlje poput SSSR-a, udružuju se usred međusobnoga hladnog rata, protiv te zle korporacije. Ali danas ne postoje komunističke velesile kakav je bio Sovjetski savez. Njega je naslijedila Putinova Rusija s Putinom kao ruskim Trumpom okruženog lojalnim oligarsima.

A tamo gdje su na vlasti komunističke partije kao kapitalistički menadžeri, kao u Kini i Vijetnamu, ili kao pseudoreligijske sekte i kultovi kao u Sjevernoj Koreji i Kubi, izgleda ne žele ili nisu u stanju zaustaviti to fašističko korporativno preuzimanje nekoć slavne liberalne demokracije pa makar to izgledno metastaziralo po svijetu. Ili smatraju da će to naškoditi samo zapadu što bi oni pozdravili. Ali propast zapada bi izazvao ipak nešto opasniji globalni potres od propasti SSSR-a.

Po čemu je (sve), osim spomenutih analogija, američki trumpizam fašistički i kako bi mogao metastazirati globalno? Koje bi se još neke prikladne analogije iz povijesti dale izvući? Krenimo od liberalne kapitalističke demokracije koja je mirno, putem demokratskih izbora i voljom većine, tamo između dva svjetska rata predala vlast i fašističkom dučeu i nacističkom fireru, a nedavno i njihovoj inačici Trumpu. Uz „truli liberalizam“, fašizmu, vidjeli smo, pogoduje i lijevi ekstremizam. Boljševizam je zaprijetio ukidanjem privatnog vlasništva, uništenjem religije, nacije i obitelji a ekonomska kriza i liberalni međunarodni poredak taj su kaos učinili još gorim.

Duče i firer obećali su svojim nacijama da će sve te izazove i boljševizma i trulog liberalizma zaustaviti a svoje narode i nacije opet učiniti sigurnima, prosperitetnima i velikima. Slično je svoju priliku dočekao i Trump, kad se trideset godina po svršetku hladnog rata nije dogodio ni kraj povijest ni trijumf liberalnog kapitalizma i demokracije, nego su ekstremi globalizacije i neoliberalnog kapitalizma donijeli koncentraciju ogromnog bogatstva u rukama oligarha i vrtoglavi rast masa svijetom lutajućih siromaha, demontažu države blagostanja, kaos migracija u koje se ubacuju kriminalci i teroristi, i nove ratove. Da ne spominjemo i novu pseudo ljevicu — takozvane identitetske politike koje su otuđile radništvo i predale ga oligarsima i desnim populistima.

Od ostalih analogija iz uspona historijskog fašizma zanimljiva je ona Trumpova pokušaja državnog udara od 6. januara 2020, kao paralela s Hitlerovim prvim propalim minhenskim pivničkim pučem. Ali potom slijedi drugi uspješni državni udar nakon demokratski legitimnog dolaska na vlast. Slijedeća je analogija današnjeg i historijskog fašizma u demonizaciji kolektiva koji se okrivljuje za sve probleme i „konačno rješenje“ u koncentracijskim logorima u koje će se te žrtve koncentrirati (Trump gradi takav logor u zaljevu Guntanamo na Kubi). Ono što za naciste nekada bili Židovi, za današnje su fašiste migranti, siromašni radnici koji pokušavaju ući u bogate zemlje. U njihove su se redove ubacile grupe terorista i kriminalaca, i to će bit dovoljno da ih današnji fašisti sve takvima smatraju.

Dok su se otpočetka Trump-Musk blitzkriega pripremali konclogori, (detention centers) za deportirane imigrante pod optužbom da su kriminalci, Trump je oslobodio iz zatvora preko tisuću stvarnih pravomoćno osuđenih američkih kriminalaca iz njegove privatne pučističke paravojske osuđenih na vremenske kazne od jedne do dvadeset godina zatvora za sudjelovanje u šestojanuarskom puču u kome su ovi kriminalci napali u ugrozili živote policajaca na dužnosti i vandalizirali zgradu parlamenta. Zatim je Trump u paketu s otpuštanjem s posla viška zaposlenika federalne birokracije, također otpustio s posla sve državne službenike koji su na bilo koji način obavljali svoj posao u provedbi zakona protiv Trumpovih zloupotreba vlasti i kršenja zakona a za neke je pripremio i kazneni progon. Do likvidacije Trumpovih političkih protivnika među demokratski izabranim kongresnicima i drugim političkim dužnosnicima nećemo dugo čekati. Taj bi posao trebali obaviti profesionalci iz FBI-a i CIA-e ali tek nakon temeljite čistke koja je već počela i koja će u ove organizacije dovesti Trumpove dragovoljne krvnike (Trump’s willing executioners).

Ali Trump, unatoč psihopatskim osobinama, bešćutnosti i malignom narcizmu, čini se, nije baš sve isto što je bio Hitler. Nije Trumpu, recimo, palo na pamet služiti vojsku svoje države za vrijeme vijetnamske apokalipse kao što je kaplar Hitler u Velikom ratu služio svojoj domovini. A nema američki tajkun ni hrabrosti izvršiti suicid ako propadne, radije će prihvatiti suđenje pod uvjetom da ga prenosi televizija na kojoj će on pozirati s narančastom frizurom i tenom od kvarc lampe. Osim toga, Trump radije ne bi vodio svoju državu u neki veliki rat kao Hitler. Nego bi mirnim putem okupirao Greenland, Kanadu i Panamu i što mu zapne za oko, a u srušenoj palestinskoj Gazi sagradio bi mediteransku rivijeru pod uvjetom da se domicilna populacija na koju godinu iseli a džihadisti suzdrže od raketiranja, klanja i silovanja Izraelaca ako im ovi uplate luksuzne apartmane tamo gdje su im prije bili bunkeri. Pri tome bi Trump, u pauzama između partija golfa, otpuštanja nelojalnih državnih službenika i deportacija imigranata bijedno plaćenih radnika na crno koje naziva kriminalcima, igrao ulogu mirovnog posrednika u velikim ratovima po svijetu.

Ukrajina bi prošla kao Čehoslovačka 1938, zapadni ustupak nacizmu, ovaj put ruskom. A Palestina bi trebala biti kao Španjolska tridesetih. Ima, doista, tamo nasljednika Francovih Maura, Marokanaca i islamofašista. Ali nema antifašista ni interbrigada, jer nema ni komunista ni anarho-sindikalista ni radničke klase, svi su oni poslije pada berlinskog zida otišli u povijest. Ono što se poslije njihova odlaska nazivalo ljevicom moglo je samo natjerati milijune komunista i antifašista da se okreću u grobovima. Tako da se protiv islamofašista našeg doba tuku Židovi, od kojih su manjina poput onih koji su bili većina u mnogim internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu i svjetskom antifašističkom pokratu 1930-tih. Jer većina Židova danas su uz izraelsku desnicu i ponašaju se u španjolskoj analogiji Palestine poput Kondor legije koja je sravnila Guernicu.

Doduše, u toj su Palestini kao Španiji našeg doba, s distance uključeni i neki koji se predstavljaju današnjim antifašistima. To su zapadni studenti koji podržavaju Palestince. Ali ne idu oni s njihovim džihadistima kao braća po oružju u rovove Gaze i zapadne obale. Ne pada im na pamet, nisu oni kao Veljko Vlahović, Matija Šiprak, Mirko Kovačević Lala, Branko Krsmanović, Lazar Udovički, Ivo Vejvoda i ostali jugoslavenski studenti sa praškog sveučilišta koji su u veljači 1937 poslali poruku kolegama iz studentske federacije Španjolske: „Računajte na nas, stižemo u Barcelonu za koji dan i uz vas smo s oružjem u rukama, a uvijek će biti i onih kolega koji će nam dati podršku prosvjedima na sveučilišnim kampusima!“

Tako se ovi današnji zapadni pro-palestinski studenti „Španci“, drže luksuza zapadnih sveučilišnih kampusa. Tu pregovaraju sa sveučilišnim vlastima o striktno veganskoj prehrani za hrabre demonstrante, ovaj put ne antifašiste interbrigadiste, nego „identitarce“, culture warriorse i zagovornike ideologija koje danas predstavljaju najutjecajniju ljevicu. A koje bi, da su živi, oni španski borci koji su iz Praga išli u Barcelonu, likvidirali po kratkom postupku zbog sektaštva, lijevih skretanja i uloge fašističkih korisnih budala.

Kako se globalni fašizam zahuktava, red je upitati se koje bi danas bile inačice sila osovine? To su domalo bile Rusija, Iran i Sjeverna Koreja. Ali od početka Trump-Muskova blitzkriega, Putinova Rusija nije više glavna poluga suvremene globalne fašističke Osovine nego je to Trumpova Amerika. Putinova Rusija, koja je otvorila proces, morat će se zadovoljiti analogijom s Mussolinijevom Italijom. Sad se čeka kojem će se carstvu prikloniti Evropa. Možda Bruxeless kapitulira pa Trump jeftino kupi i Grenland i Island a NATO iscijedi više nego Don Corleone iz svoga reketa. Ali nikada se ne zna, možda otkriju i nekog Tita u toj birokraciji pa ga postave za komesara namjesto Trule Ursule. Da deportira NATO tamo odakle je došao a EU krene nesvrstanim putem. Dalje od Zapada, bliže Istoku, Kini i Indiji, i u dobre s Muslimanima.

Ali kako će Evropa bez ruskog plina? Možda ipak briselski Tito nagovori Moskvu da krene uz nesvrstane a Trumpovu i Muskovu Ameriku prepusti analogiji sudbine Rimskog carstva koja se inače odavno spominje u debatama o promjenama u suvremenom svijetu. Trenutačno je, po toj analogiji, nakon senilnog Klaudija u starom Rimu našeg doba na vlasti Neron. On možda umoli bogove i vjetrove (winds of change) da prenesu požar iz Hollywooda u Washington. Što bi ubrzalo i Trumpove čistke u saveznoj upravi i njegovu pljačku novca poreznih obveznika što mu je otpočetka glavni cilj, a usput izazvalo aplauze potlačenih naroda na imperijalnoj periferiji.