Protesti i njihovi neprijatelji

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

U četvrtak su studenti organizovali još jedan u nizu protesta. Ulica ispred Vlade Crne Gore bila je blokirana šest i po sati. Prije, tokom i nakon protesta, mladi i hrabri ljudi iz studentske grupe „Kamo śutra“ preko puta sebe nijesu imali samo režim ogrezao u oholosti, bahatosti i riješenosti da istraje u svome ništavilu, već i tradicionalnu taštinu Crnogoraca, koji hronično pate od značaja, i ambicije da baš oni budu u krupnom planu, rođeni s uvjerenjem da mikrofon pripada samo njima. Zato su valjda i bojkotovali protest. Ipak, najveća pošast s kojom se studenti moraju suočiti je ravnodušnost. Ravnodušnost građana, koji su danima unaprijed znali za protest, a ipak su odlučili da ne budu na njemu. A mogli su biti, ako ne od početka, bar od 16 h, kad završava radno vrijeme. Tu su, naravno, i oni kojima su usta puna Crne Gore, ali na ulicu izlaze samo na zov partije. Na zvuk trube iz raznih partijskih štabova. O svakom ko se ogriješi o svetu partiju, i odluči sâm organizovati protest, takvi će govoriti onako kako su naučeni na seminarima za aktiviste. „Pravo na pobunu imaju samo političke organizacije. Pobunjeni čovjek mora pripadati nekoj od njih.“ To je tok svijesti zarobljenog uma. Čovjeka koji ne poznaje slobodnu volju. Ne odlučuje o svojim postupcima. Čovjeka koji na ramenima nosi glavu Ilije Čvorovića i kaže: „Ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu!“ Jer, vlast nad istinom pripada političarima. Nikako svakom od nas. Na koncu „istina nije za sve ljude, već za one koji je traže“. A sasvim je izvjesno da je neće naći oni koji je, poput zaljubljenog adolescenta, slijepo i sa strahom, traže u političkim autoritetima. Na kojoj god obali se njihovi partijski bogovi nalazili. Isti bogovi kojih će se do jutra triput odreći ako okolnosti tako zapovijede.

No, uprkos svemu, a naročito silnim naporima nacističkih tabloida (čijim se urednicima platne liste potpisuju u Beogradu) da se mladi ljudi obilježe, a oni, nešto stariji, koji su uz njih i uz Crnu Goru, oklevetaju i targetiraju, ne možemo se oteti utisku da režim nije ravnodušan na građansku neposlušnost, koja će protokom vremena eskalirati. Da je tako dokazuju histerični i horski nastupi Demokrata. Gomila laži, manipulacija, zlih namjera i deža vi alibija, najsramnije među sramnima po ko zna koji put potvrđuje kao najveću gadost i prevaru u crnogorskoj politici. A to nije mali podvig, znate. Nadmašiti Uru na granici je s fantastikom. Zahtjevi studenata su jasni – smjena Šaranovića i Bečića. Rekao bih i prilično skromni. Ali, i kao takvi nijesu prihvatljivi premijeru Spajiću. A zašto nijesu? Zato što je Spajić kukavica i ideološki replikant svojih saveznika. Spajić, Bečić, Mandić... Uočite razliku? Nema je. Ciljevi su isti. Samo je poetika drugačija. Za razliku od Mandića, koji mnogo ne mari za javnost, pa ideologiju krvi i tla promoviše u svakoj zgodi i nezgodi, Spajić uz nesebičnu pomoć svojih privatnih kolumnista, udarnički pokušava stvoriti lažnu predstavu o sebi. Nekad je bilo „pola stupca za Peru Zupca“, a danas cijela naslovnica portala za Milojka. Čak je u svom tom poduhvatu zvanom „Laž“, Milojko morao ići i u pozorište. Zato, vratimo se nakratko „Balkanskom špijunu“:

„Danica: Znači, stvarno si bio u pozorištu?

 Ilija: Da.

 Đura: E šta sve čovek mora da trpi zbog razbojnika!“

Eto, što sve Milojko mora da trpi zbog razbojnika! Zbog studenata koji traže smjenu odgovornih za cetinjski masakr. Zbog građana s kojima se propisno zajebava. Prodajući maglu. Iz koje je 2020. izašao s lažnom biografijom, koja količinom deluzija i fantazme neodoljivo podśeća na biografiju ratnog ministra kulture, pisca i diplomate, kojem su, kako je kazivao uz logorsku vatru – Sabato i Saramago intimni prijatelji, s kojima je često pio kafu, dok ga je jedan od njih zvao i crnogorskim Gombrovičem.

Eto što sve moramo da trpimo zbog razbojnika.