Tirada o krvavim rukama

Piše: Viktor Ivančić

„Ma dajte, boga vam, pa kakve to veze sad ima sa bilo čim?!“

Tim je riječima 2007. godine na pitanje jednoga novinara reagirao Lazar Ristovski, producent i nositelj glavne uloge u filmu Srđana Dragojevića „Sveti Georgije ubiva aždahu“. Pitanje je zbilja bilo neočekivano: Je li vam nelagodno što se film snima u Omarskoj, na mjestu gdje je nekoć bio koncentracioni logor? Glumac Ristovski nije krio zaprepaštenje, kao ni redatelj Dragojević. „Ma dajte, boga vam, pa kakve to veze sad ima sa bilo čim“, rekao je prvi. „To što vi pitate nema nikakve veze sa našim filmom i onim što mi ovde radimo“, kazao je drugi.

Dio filma „Sveti Georgije ubiva aždahu“ sniman je dakle u rudničkome kompleksu u Omarskoj kod Prijedora, koji je u posljednjem ratu funkcionirao kao logor za „nesrpsko stanovništvo“ i gdje je od svibnja do kolovoza 1992. bilo zatočeno više tisuća, a ubijeno više stotina ljudi. Film su sufinancirale institucije Republike Srbije i Republike Srpske, a eksterijer za spektakularne završne scene ustupila je multinacionalna kompanija u vlasništvu Lakshmija Mittala, ista ona koja u to vrijeme nije dopuštala da se unutar kompleksa postavi spomen-ploča za likvidirane civile.

Uznemirenost Lazara Ristovskog djelovala je samorazumljivo: što on ima s krvavim rukama nekih drugih, makar to bili njegovi sunarodnjaci? Zašto bi ga te krvave ruke morale obavezivati? Zbog čega bi se trebao osjećati nelagodno što, stjecajem slučajnih produkcijskih okolnosti, proizvodi svoju umjetnost – jedan filmski ep od nacionalnog značaja – baš na mjestu gdje su dotični krvavili ruke i što je nekadašnje stratište, kojemu ne smiju pristupiti obitelji žrtava, stavljeno u svrhu banalnoga slikopisnog dekora? Logor nema nikakve veze s našim filmom, lijepo je objasnio redatelj, i obratno: naš film nema nikakve veze s logorom.

Nezgoda je što glumac „krvave ruke“ sagledava iz suprotne optike kada je iz moralne jednadžbe izostavljena njegova cijenjena ličnost i kad zločinci i žrtve nastupaju u drugačijim nacionalnim kombinacijama. Osamnaest godina kasnije, kao govornik na mitingu Srpske liste u Zvečanu na Kosovu, osuo je drvlje i kamenje po pobunjenim studentima, i to ovako:

„Svi oni koji mesecima dižu krvave ruke po ulicama, fakultetima i pozorištima, ej, pozorištima, po svetom mestu, zaboravljaju one krvave ruke koje su isterale 250.000 Srba iz Krajine, iz Hrvatske, zaboravljaju krvave ruke do lakata koje su pobile stotine hiljada Srba u Jasenovcu… Moram da kažem da takvi studenti treba da se stide, a profesori koji su ih naučili toj podlosti i toj nakaradnoj istoriji neka ih je velika istorijska sramota zbog toga.“

Ristovski dakle najoštrije osuđuje zaborav „krvavih ruku“, smatra to užasnom „istorijskom sramotom“, ali samo kada krvave ruke nisu srpske i kada vlasnici defektne memorije ne podupiru srpski režim. Kada se, međutim, snima film u Omarskoj, amnezija je dobrodošla. Zločin nad Srbima u Jasenovcu dužni smo trajno pohraniti u kolektivnom sjećanju, a zločin Srba u Omarskoj obilježiti rupom u pamćenju.

„Ma dajte, boga vam, pa kakve to veze sad ima sa bilo čim?!“ mogao bi neki student uzvratiti glumcu, kopirajući njegov davni odgovor novinaru, no skoro je sigurno da ovaj ne bi razumio ironiju, a ako i bi, smatrao bi je teškom blasfemijom: uspoređivati dva logora, Jasenovac i Omarsku, nije dopustivo, tim više što je na snazi nepisana nacionalna obaveza da žrtve prvog sakraliziramo, a žrtve drugog ignoriramo. Istini za volju, između Jasenovca i Omarske velika je razlika u intenzitetu i konačnome saldu provedena terora, ali baš nikakva u pogledu njihove suštine: bila su to odlagališta za nepoželjne kategorije ljudi; ključni punktovi u infrastrukturi genocida.

Osim toga, čuđenje studenta bilo bi posve opravdano, jer optužba da omladina koja zadnjih mjeseci prkosi srbijanskoj političkoj vrhuški zaboravlja „krvave ruke“ što su protjerale četvrt milijuna Srba iz Krajine i pobile „stotine hiljada“ Srba u Jasenovcu predstavlja debilnu izmišljotinu, odnosno režimsku teoriju zavjere čiji je cilj obijediti učesnike demonstracija kao plaćenike i marionete proustaške vlasti u Hrvatskoj. Prije osamnaest godina, s druge strane, glumac je tek glumio čuđenje, i to prilično neuvjerljivo, jer je odabirom Omarske za poprište pompozne kulturne produkcije kompletna posada filma „Sveti Georgije ubiva aždahu“ dala moćan doprinos historijskom revizionizmu kakav se tražio sa službenih instanci.

Slučajem sam se nešto detaljnije pozabavio u knjizi „Iza sedam logora„, koja tematizira odnos između kulture i nasilja – i koja se, po povoljnoj cijeni, ne može nabaviti više nigdje – između ostaloga i ovako:

„Umjetničkim bagateliziranjem stratišta Srđan Dragojević proveo je nešto poput kulturne destilacije kolektivnog poricanja. Neobilježeno mjesto masovnog smaknuća njegovom filmskom estetizacijom – prenamjenom u apstraktni pozadinski pejzaž na kino-platnu – ubrzano putuje u zaborav, a to će reći u zonu podrazumijevajuće normalnosti. Ako je normalno da se na mjestu logora postavi filmski set – bez obzira na motive koji su redatelja na to ponukali – onda je normalno i da postoji logor. Normalnost postojanja logora, naime, najsnažnije se očituje u tome što će on biti tretiran kao da ne postoji.“

Tada, 2007., onu neslavnu frazu kojom se u ovim krajevima opisuje krajnja ignorancija – kada pored nekoga prolaziš „kao kraj turskog groblja“ – Lazar Ristovski sa svojim kolegama uspio je vratiti njenim šovinističkim izvorištima, jer Omarska, gdje su u najvećem broju stradavali Bošnjaci, iz rakursa srpskog nacionalizma i nije ništa drugo nego „tursko groblje“, skladište leševa nevrijedno obaziranja. Makar nisu imali ništa s otvaranjem i djelovanjem koncentracionog logora, od trenutka kada taj lokalitet kasnije stavljaju u službu estetike filmskog spektakla, članovi umjetničke družine s logorom počinju imati sve: oni uspostavljaju izravnu vezu s organiziranim terorom koji je tamo provođen i naknadno mu se pridružuju kroz gard organiziranog negiranja. Najbesramniji element te veze leži upravo u pozivanju na djevičansku nevinost umjetnosti, u uvjeravanjima kako njihovo filmsko stvaralaštvo s nekadašnjim zločinima „nema nikakve veze“.

Sve u svemu, Lazar Ristovski se u Omarskoj nije stidio zbog Omarske, a studenti bi se u Beogradu, Novom Sadu ili Kragujevcu trebali stidjeti zbog Jasenovca. Njegovo ogorčenje pobunjenom omladinom osnaženo je vatrenim zagovorom moralnog idiotizma, odlike koja bi imala krasiti svakog odgovornog poslušnika Vučićeva režima.

Udruženje filmskih producenata Srbije kategorično je osudilo glumčev istup kao govor mržnje. Po njegovu shvaćanju stvari, to je samo dokaz više da „krvave ruke“ ne miruju, da „velika istorijska sramota“ dobiva na zamahu i da su dojučerašnje kolege upregnute u prljavu rabotu ustaških istrebljivača. Ali ni Ristovski nipošto nije sam. One „stotine hiljada“ Srba ubijenih u Jasenovcu preuzimaju uloge statista pomoću kojih će zagrljaj umjetnika s vlašću odavati utisak masovnoga zbijanja.