Narodna milicija– gvozdena pesnica Demokrata

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Da nije Her Flik, mogao bi prvi milicajac Šaranović biti i Gavrilo Milentijević, revnosni čuvar reda u filmu „Tri karte za Holivud“. Pamtite ekstatično urlanje Gavrila Milentijevića: „To, milicijo moja, to, gvozdena pesnico komunizma, satri izdajnike sa zemljom!“ I sve to izgovara Milentijević dok milicija hapsi njegovog brata i oca, jer, narodna milicija nema milosti. Čak ni kad je u pitanju porodica. Dobro, Šaranović bi u tom segmentu znatno odstupio od izvorne matrice, oca bi možda i uhapsio, ali svoje partijske drugove ne bi. Kao ni drugove svojih drugova, zapravo, ne bi taj uhapsio bilo koga ko je u bilo kakvoj vezi s aktuelnim režimom. Ali Šaranović vaistinu jeste Gavrilo Milentijević kad treba hapsiti one čiji glasovi remete harmoniju hora, čiji je dirigent, glavom i bradom, Aleksandar Vučić. Pa je tako ovih dana Šaranović hapsio beogradskog studenta Luku Stojakovića, koji je u samici proveo 24 h. Kako sâm Stojaković kaže, milicajci su mu saopštili da je nalog za njegovo hapšenje „stigao s vrha“.

Sasvim je izvjesno da taj vrh nije Bobotov kuk, već da je riječ o hijerarhijskom vrhu u Ministarstvu unutrašnjih poslova. A na tom vrhu, poput Zevsa na Olimpu, śedi Danilo Šaranović, gvozdena pesnica Demokrata. A zašto je uhapšen student Luka Stojaković? Ako zanemarimo animozitet Demokrata prema studentima koji su zaista studenti, a ne diplomci bez i jednog odslušanog predavanja, a kamoli polaganja ispita, kakvi su, jelte, prvaci Demokrata, razlog hapšenja Luke Stojakovića je očigledan. Vrh ima svoj vrh. Dakle, jeste da je narodna milicija hapsila po „nalogu s vrha“, ali „nalog s vrha“ je posljedica naloga iz Beograda. Ako znamo, a znamo, da su Demokrate, kao uostalom i cijeli aktuelni režim, posluga Aleksandra Vučića, onda nije naročito teško doći do spoznaje ko je naredio Stojakovićevo hapšenje.

Jasno je da je gazda Aleksandar dao nalog da se da nalog. S vrha, dabome. Vjerujem da je osim što je morao, Šaranović i uživao u hapšenju beogradskog studenta. Znate, studenti su aktuelni ovih dana. Kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori. Studenti u Crnoj Gori već neko vrijeme organizuju proteste i zahtijevaju smjenu milicajca Šaranovića i njegovog partijskog šefa Alekse Bečića. I dok Demokrate besprizorno laju na crnogorske studente, upregnuvši u tu svrhu sve svoje partijske vojnike, koji javni prostor u kontinuitetu kontaminiraju lažima o studentima, svoju neutaživu glad za hapšenjima studenata nakratko su zadovoljili hapšenjem Luke Stojakovića. Istina, u pitanju je mladić iz Beograda, ali studentu se u indeks ne gleda!

Nakon sramnog lišavanja slobode mladića iz Beograda, uslijedila je još sramnija reakcija premijera Spajića. Spajić od početka studentskih protesta u Crnoj Gori odbija da smijeni Šaranovića i Bečića, a na vijest o 24 h koje je Luka Stojaković proveo u samici, veseli premijer obavještava javnost da će naložiti da se cijeli slučaj ispita?! Kao što je ispitao cetinjski masakr?! Kao što je ispitao odgovornost svojeg ministra Šaranovića, i Alekse Bečića, čija izmišljena funkcija nije sasvim jasna ni njemu samom? Premijer Spajić, da prostite, laže po navici. Naravno da neće učiniti ništa povodom slučaja hapšenja beogradskog sudenta. Slagaće, a neće trepnuti. Slagaće, ali će tvitnuti. Kao što je lagao i studente da će preispitati odgovornost svojih saveznika u vlasti, a povodom cetinjskog masakra.

Možda laže kao Dritan, ali Spajić je uistinu vrijedan i marljiv čovjek. Kao mrav o kojem pjevuši u vožnji, ushićen zbog pobjede opskurnog Donalda Trampa. Jer: „Laganje je, kad bolje razmisliš, đavolski težak posao. Da su ljudi stvarno lijeni, nikad ne bi lagali.” Ipak, mogu lagati koliko hoće, ali ne i dokad hoće. Kao što je izvjestan pad njihovog gazde iz Andrićevog venca 1, tako je izvjesna i sudbina svih onih partija, koje bi i danas na ulicama izvodile performanse o napaćenom srpstvu, o pobjedama i podjelama, o platama koje rastu do neba i cijenama koje se do zemljice crne povijaju, da nije bilo beogradskih novaca i američkih i evropskih mecena.

Kad se uruši krov, i temelj će potonuti. Duboko u zemlju. I Atlantida je potonula, pa će i dugo sanjani Srpski svet, podignut na lažima, na poricanju, na mržnji prema svemu drugačijem. A onda valja zidati iznova. Bez prava na greške. Čitali ste, bar u čitankama, „Zidanje Skadra“: „Što majstori za dan ga sagrade, to sve vila za noć obaljuje.“ Crna Gora nije epski Skadar, zato treba nove graditelje, a oni su danas na ulicama. Budućnost pripada njima.