U zoni konflikata

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Ovih trinaest godina, koliko sada već traje autokratski režim u Srbiji, istini za volju, nijesu protekle u znaku apsolutnog muka. O tome šta se zapravo događa i šta bi moglo da se dogodi pod pretpostavkom neometanog napredovanja autoritarnosti, nijesu svi ćutali. Ali su, nažalost, apeli malobrojnih sociologa, politikologa, novinara i kulturnih djelatnika bili nedovoljna prijetnja režimskim radovima. S jedne strane, svi oni koji su bili svojevrsni uzbunjivači i upozoravali na to kakav bi epilog mogao da zadesi ne samo Srbiju, već i Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu,bili su uspješno marginalizovani, stigmatizovani i proglašavani domaćim izdajnicima ili, kolokvijalno, „srbomrscima“. A kada vas jednom autoritarni režim potisne na marginu, ukoliko ne pronađete alternativne načine javnog govora i otpora, sva je prilika da će  i vaš glas ostati nedovoljno čujan.

Sticajem okolnosti (drugim riječima, zbog nedovoljne agilnosti, manjkavosti i sporosti demokratskih procesa nakon 2000. godine), te 2012. godine kada se dogodio sada već istorijski povratak u autoritarnost nijesu samo neki od predstavnika onog što zovemo srpskom intelektualnom elitom povjerovali da je aktuelni predsjednik Srbije „novi De Gol“. Po svoj prilici, vođeni namjerom ubrzanja demokratskog oporavka Srbije i zemalja u njenom susjedstvu, u to su povjerovali i neki od predstavnika međunarodne zajednice. Vjerujem da za one među njima čija su uvjerenja bila iskrena, epilog u kojem, nakon projektovanog demokratskog oporavka tri zemlje zapadnog Balkana i nakon više od dvanaest godina ulaganja impozantnih finansijskih sredstava one ozbiljno i opasno tonu u zonu konflikata,predstavlja prilično neugodno iznenađenje.

A ono bi moglo da ima svoj sažetak kako u izvještaju Tonina Picule, izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju, tako i u produkciji spektakularnih političkih skandala koje su proizvodili i još uvijek ih proizvode najistaknutiji politički činioci vladajućeg režima u Srbiji. U tom su se izvještaju zapravo našle nevesele činjenice – da je Srbija visokopolarizovana zemlja, da ona prolazi kroz „ozbiljne političke krize“, da „korupcija nagriza samo tkivo zemlje“  i najzad se postavlja pitanje da li ona „zaista ima evropsku orijentaciju“. Upravo u danima posjete evropskog izvjestioca za Srbiju dogodio se i upad policije u sjedišta nekoliko nevladinih organizacija, ali i osujećivanje legitimnog toka sjednice gradske Skupštine u Novom Sadu, kojom prilikom su jake policijske snage pokušale da „sprovedu“ opozicione odbornike, dvoje po dvoje, kao sumnjive osobe koje bi mogle da izazovu nerede. Neredi su se i dogodili tog jutra, a građani su naoružane policijske snage zasuli jajima, brašnom i jogurtom.

Predsjednik Srbije je odbio da se sastane s Piculom, rekavši da on „ne govori istinu“ i eksplicirao: „Može 150 onih rezolucija protiv mene da napiše. Ja sam srećan što će lepu razglednicu da dobije sa slikom Predsedništva. I to mu je jedini način da vidi kako Predsedništvo izgleda. Može i u Briselu, Berlinu, Zagrebu i upravi vodovoda da se žali“. Tokom istog gostovanja, na jednoj do režimskih televizija, izgovorio je i da su studenti koji blokiraju fakultete u Srbiji odbili sastanak s Piculom, što je izvjestilac Evropskog parlamenta ubrzo demantovao: „Vrlo rado demantujem dezinformacije. Nijesam nikada ni zatražio susret sa studentima, koliko znam ni delegacija EU koja je organizovala program mog boravka nije to tražila. Ostajem otvoren i za takvu mogućnost, ali ovog puta takve prilike nije bilo“. Dodao je i svoju ocjenu da „što je arogancija izraženija, to je nesigurniji onaj koji je koristi. Da predsjednik Srbije ima mnogo razloga da se osjeća nesigurnim, stoga ga njegova ocjena ne iznenađuje“.

Odgovor izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju bio je povod da predsjednica Skupštine Srbije na jednoj društvenoj mreži napiše kako je on „duboko nesiguran čovek“, da „svi zajedno trebamo daleko više računa da povedemo o njegovim tananim osećanjima“, te da će mu kad sljedeći put dođe u posjetu ponuditi „topao zagrljaj i čašu mleka“. Na ovaj serijal diplomatskih uvreda i skandaloznih kvalifikativa Tonino Picula je odgovorio vrlo profesionalno i suptilno, rekavši da bi volio da vlasti u Srbiji „istu osjetljivost pokazuju prema problemima koji se ne dešavaju u Srbiji“, jer bi tada to „imalo puno više smisla kada govorimo o želji Srbije da napreduje na putu ka Evropskoj uniji“. 

Neuobičajeno oštar i diplomatski nepristojan riječnik (čak i za srpske standarde) nije rezultat samo lične netrpeljivosti srpskih predstavnika prema Toninu Piculi, koji je i ranije, u svojstvu evroposlanika imao vrlo kritičan stav prema situaciji u Srbiji. Ovakav odnos srpskih zvaničnika istovremeno je i rezultat tektonskih geopolitičkih promjena koje se dešavaju u trouglu Sjedinjene Američke Države – Rusija – Evropska unija, a povodom Trampove inicijative da se okonča rat u Ukrajini. Organizovanje pregovora bez predstavnika Evropske unije ozbiljan je znak da se Unija istiskuje na marginu svjetske političke scene, te da SAD imaju pretenziju da ubuduće govore u njeno ime. Ovakva (ne)očekivana dinamika u međunarodnim odnosima svakako dovodi u pitanje dosadašnji koncept rješavanja problema na Zapadnom Balkanu, koncept koji se bazirao na ohrabrivanju država ovog regiona da svoju perspektivu vide u članstvu u Evropskoj uniji. Ukoliko se marginalizacija Evropske unije nastavi, postoji opravdana bojazan da će to dovesti do narušavanja ionako krhke stabilnosti u regionu. Uostalom, prvostepena presuda Miloradu Dodiku i niz opasnih reakcija na nju, ukazuju na ozbiljnu opasnost da se umjesto u zoni spore evo-integracije, preko noći nađemo u sasvim drugačijoj zoni.

U zoni konflikata.