Garote i lanci

Piše za Antenu M: Aleksandra Bosnić Đurić

Autoritarnost i san o neokrnjenoj moći pod ruskim uticajem, paradoksalno potpomognuta izdašnim zapadnim fondovima – šta je moglo da pođe po zlu? Pitanje je, naravno, retoričko. Sada, kada je već prošlo vrijeme u kojem su upozorenja bila aktuelna i trebala biti korisna, možemo samo da govorimo, pišemo, glasno mislimo o sanaciji štete koju je izazvao posljednji autokratski režim u Srbiji. Sada je već i najsuzdržanijima i najskeptičnijima jasno da ta šteta nije mjerljiva i vidljiva samo u zemlji njenog porijekla, već i u susjedne dvije – Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Što bi se reklo – golim okom.

Od 2020. godine do prije nekoliko mjeseci, nekolicina bliskih prijatelja, inače vrlo tačnih i pravičnih političkih stavova, upozoravala me je, blagonaklono, da pretjerujem pišući o tome šta bi sve moglo da se dogodi ako se dva procesa - i autoritarnost u Srbiji i ideološko-teritorijalni koncept srpskog sveta, budu neometano razvijali ili ignorisali. Marta 2025. godine Srbija je već uveliko politički razorena država, a njeni građani su podvrgnuti svakovrsnom nasilju autoritarne vlasti u agoniji. U njoj više gotovo da ni jedna sjednica lokalnog, pokrajinskog ili republičkog paralamenta ne može da se održi bez jakog policijskog i privatnog obezbjeđenja, protesti se održavaju u, sada već, četiri stotine mjesta, Vlada u ostavci, u tehničkom mandatu, nelegalno donosi odluke i predlaže zakone, poslanici parlamentarne opozicije, koji političkim performansom pokušavaju da učine vidljivom uzurpaciju skupštine bivaju proglašeni teroristima, hapšenja političkih oponenata su sve češća i sve bestijalnija, dok svemu kao fasada služi takozvani obračun režima sa korupcijom u sopstvenim redovima koje, gle čuda, nijesu bili svjesni sve do trinaeste godine svoje vladavine.

Teroristima ćemo, po svoj prilici, biti proglašeni i svi mi nesaglasni a glasni građani. Jer kako drugačije objasniti scene koje su se danas događale ispred Skupštine grada u Beogradu, scene u kojima su glavni protagonisti dvije sukobljene strane: privatno obezbjeđenje, naoružano garotama (davilicama) i lancima i građani „naoružani“ crvenom farbom, jajima, po kojim kišobranom i građanskom hrabrošću. Dakle, garota je hladno oružje za davljenje i sprava za mučenje koje koriste pripadnici specijalnih jedinica i mafijaši. To je, zapravo, jaka žica s dvije ručke, koja služi za davljenje protivnika i koja, ukoliko je koristi snažna osoba, može da usmrti čovjeka. Korišćenje ovakvog oružja je, međutim, protivzakonito i regulisano je zakonima o upotrebi sile i pravima građana.

I  naslovi vijesti su protekle sedmice bili dovoljno eksplicitni: „Međunarodni sajam u Beogradu otkazan zbog medijskih napada na direktora Đeneralija i protjerivanja predstavnika civilnog sektora“, „Protesti u više od četiri stotine mjesta u Srbiji“, „Akt terorizma onih koji su pokušali da spale Skupštinu“, „Umjesto skoka u budućnost skok u bankrot“, „Žele da unište Republiku Srpsku – Bošnjaci hoće ratni sukob“, „Ovo je najteža politička situacija u BiH od rata“, „Podgoričke vlasti uklanjaju podsjetnik na zločin na Cetinju“, „Pritisak na zvaničnike da napuste institucije BiH mora prestati“, „Protest NVO: glorifikacija ratnih zločina u organizaciji KIC Zeta, javno odavanje počasti Bulatoviću vrijeđa žrtve i njihove porodice“...

U intervjuu koji je ovih dana za crnogorski Portal Analitika dala građanska aktivistkinja Dina Bajramspahić, dobro je oslikana situacija u Crnoj Gori: „Izabrati kao devedesetih ponovo šarenu lažu i nacionalističke deluzije, pored opipljive mogućnosti za boljim i kvalitetnijim životom nije isključeno, ali jeste ogroman poraz racionalnosti u korist ksenofobije desničarskih krugova. (...) Ako opozicija pređe preko posljednjih kršenja Ustava, biće odgovorna za sva najavljena. Vjerujem da je to jednostavno za razumijeti. Izmjene Zakona o državljanstvu i neustavno dopisivanje Ustava, doslovce znače ukidanje Crne Gore“.

U Republici Srpskoj, predsjednik Milorad Dodik potpisao je ukaze prema kojima se državnim institucijama zabranjuje rad na teritoriji ovog entiteta, a ovakvom odlukom ukida se i nadležnost Suda BiH, Tužilaštva BiH, SIPA-e i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća na području  Republike Srpske. Ovih je dana, nakon prvostepene presude koja mu je izrečena, predsjednik Republike Srpske najavio i da će svi Srbi s teritorije Republike Srpske, koji budu nastavili da rade u institucijama BiH, biti proglašeni „trajnim izdajnicima“.

Ovom činjeničnom nizu trebalo bi dodati i opravdanu bojazan da će grupacija „migrirajućih glasača“ iz srpskog sveta biti spremna da i na drugi način, ne samo glasanjem, brani posljednjeg autokratu u Srbiji. A taj drugi način možda će sasvim ličiti na scene koje smo ovih dana vidjeli ispred Skupštine grada u Beogradu. U sada već više nego očiglednom sukobu „države“ i društva, u kojem autokratski režim u Srbiji koristi sve moguće državne i para-državne instrumente moći ne bi li spriječio sopstveno urušavanje, stvara se sve jači vrtlog koji na dno vuče ne samo sopstvenu političku scenu, već veže i u spiralu uvlači i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Garotama i lancima.

Za sada, samo simboličnim.