Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Nakon najvećeg protestnog skupa u novijoj istoriji Srbije tokom kojeg je, prema ekspertskim procjenama, bilo prisutno blizu pola miliona ljudi, građani u Srbiji, svjesni da je ona razorena vladavinom posljednjeg autokratskog režima, imaju različita osjećanja i senzacije. S jedne strane, ponosno dijele fotografije svog učešća na protestu 15. za 15, jer znaju da su upravo te subote 15. marta njihove individualne građanske hrabrosti ušle u istoriju zemlje. S druge strane, osjećaju se rezignirano i prilično užasnuto spoznajom da je tokom mirnih demonstracija i petnaestominutne tišine posvećene nastradalima u padu nadstrešnice u Novom Sadu neko protiv njih upotrijebio zvanično neidentifikovano oruđe koje je izazvalo masovnu paniku i stampedo. Snimci koji su nakon protesta dolazili do nas podsjećali su na scene iz apokaliptičnih SF filmova, a takvi su i opisi ličnih doživljaja onih koji su nažalost imali ovo iskustvo.
Iste večeri, dobila sam najprije nekoliko poruka od prijateljica koje su iskusile dejstvo onoga što su, nešto kasnije, neki građani i oni koji se više bave tehnologijama ove vrste, nazvali „zvučnim topom“. Književna teoretičarka i profesorka napisala mi je: „Osjećaj je zastrašujući i sablasan, a moglo je da bude i mrtvih u stampedu. Upotrijebljen je u toku ćutnje, podmuklo. Koliko će još građana ovaj režim usmrtiti?“ Kada sam je pitala kako se sada osjeća, odgovorila je: „Pa, boli me malo glava i bubne opne i malo sam ugruvana... Ali, bilo je i onih koji zamalo nijesu bili izgaženi od mase... Na trenutak sam stvarno bila potpuno dezorijentisana i kao bez kontrole nad sopstvenim kretnjama“.
Druga prijateljica, takođe profesorka, napisala mi je: „Poslije ovoga se vratiti na poslove, školu, časove od 30 ili 45 minuta (nikakva razlika) i praviti se mrtav? Ili živjeti u svom balonu? Ovo je razlog da se ponovo okupimo u još većem broju. To je čudan osjećaj, udar nečeg jakog a nevidljivog, u istoj sekundi se svi od tog huka razgrnusmo na sve strane, ne kao stampedo, drugačije“.
U ranim jutarnjim satima danas, stiglo je i treće, posredno ispričano iskustvo, koje je imala ćerka spisateljice iz Beograda: „To je bilo toliko strašno, moja Saša je bila u blizini. Za ovo trebaju pod hitno na sud! Zamisli, niko te ne udara fizički, a ti moraš da bježiš i padaš jer ne možeš izdržati to što ti se događa s organizmom, prvenstveno s glavom, i bježiš što dalje... A niko te ne juri, ne vidiš neprijatelja... To je strašno, i to je vrsta specijalnog rata koja ima i fizičke posljedice“.
O svom iskustvu javno je, za medije, govorio i epidemiolog dr Zoran Radovanović, koji je sa suprugom bio u blizini Beograđanke u trenutku kada je krenuo stampedo: „Supruga i ja smo imali nesreću da stojimo pod Beograđankom, otprilike na kolovozu uz ivičnjak, i onda kada je došlo do tog incidenta, masa nas je pritisla, kada smo pali onda nas je poneko pregazio (...) Čuo sam neki strašan zvuk, kao da se nešto nevjerovatnom brzinom približava, ali tu su mjerodavne fotografije i snimci, gdje vi vidite, to ne može da režira ni Stanislavski ni Hičkok, kako se ulica prazni, kako talas jedan nastaje, jedino može da se uporedi kada je Mojsije razmakao Crveno more da bi njegovi prošli. Dakle, dužnost vlasti je da objasni šta se desilo, ako nije LRAD, šta je?“
Međutim, tokom dana, nakon Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstvo odbrane demantovalo je da su koristili zvučni top. Ovim izjavama prethodila je izjava predsjednika da nikakav zvučni top nije korišćen i da je možda korišćena anti-dron puška. Istovremeno, apelovao je na tužilaštvo da otvori istragu kako protiv onih koji su to „nešto“ eventualno koristili, tako i protiv svih građana koji su, širenjem neprovjerenih informacija o vrsti oruđa i broju onih koji su se javljali na ljekarske preglede, širili dezinformacije i izazivali masovnu paniku.
U međuvremenu, nevladine organizacije počele su da prikupljaju svjedočanstva građana o mogućoj upotrebi zvučnog oružja (Građanske inicijative, Beogradski centar za ljudska prava, Crta, YUCOM, FemPlatz i Inicijativa A11). U saopštenju dostupnom javnosti, ove organizacije su navele da su u kratkom roku primile više od pet stotina prijava putem telefona, mejla, društvenih mreža i formiranog upitnika. Pokušali su da naprave i nešto poput sažetka ličnih svjedočenja: „Prema svedočenjima, u 19:11 i 19:12 časova, najviše u ulici Kralja Milana, između Beograđanke, SKC-a. JDP-a i Masarikove, prisutni su osjetili snažan zvučni udar, praćen talasom vrućine ili vjetra. Svjedoci su zvuk opisali kao snažan huk, nalik avionskom motoru, ili vozu u tunelu, kombinovan s visokom frekvencijom preglasne pištaljke, topovskim udarom ili eksplozijom, dok su mnogi imali osjećaj da se ogromno vozilo, stampedo ili nevidljiva sila obrušava na masu, izazivajući paniku i instinktivni strah“. Prema njihovim uvidima, „većina svjedoka je prijavila intenzivan strah, paniku i šok, uz ubrzan rad srca, drhtavicu, dezorijentaciju i osjećaj gubitka kontrole, dok su neki osjetili glavobolju, pritisak u ušima, zujanje, mučninu, povraćanje, visok pritisak u glavi i osjećaj vreline na tijelu. Takođe, mnogi su iskusili napade panike, anksioznost i dugotrajnu uznemirenost, dok su pojedini pretrpjeli nesvjesticu i povrede usljed pada u stampedu, uključujući uganuća, iščašenja i posjekotine“ (izvor: Beta).
Prema riječima advokata Aleksandra Olenika, već danas će biti podnijete prve tužbe protiv države Srbije i odgovornih za korišćenje zabranjenog oružja protiv mirnih demonstranata. Studenti u blokadi, dan nakon protesta u Beogradu oglasili su se na društvenim mrežama najprije kratkom objavom: „Vi ste topom udarili na našu ljubav i empatiju. Svakim svojim zlodjelom širite i još jače utvrđujete front protiv sebe. Ko ste vi?“, a zatim i saopštenjem: „Najoštije osuđujemo brutalnu reakciju vlasti tokom mirnog protesta u Beogradu, gdje su građani, dok su odavali poštu žrtvama tragedije u Novom Sadu, bili izloženi sredstvu čiji efekti odgovaraju dejstvu sredstva za emitovanje zvučnih talasa – oružja koje je u Srbiji zabranjeno članom 106. Zakona o policiji“. Uz direktna pitanja – ako MUP tvrdi da nije koristio nelegalno oružje, ko jeste? Ko je donio odluku da se ovako ugrozi zdravlje ljudi? I ako nije bio zvučni top – šta je bilo?
Nakon svega što se u Beogradu dogodilo 15. marta, jasnije je nego ikada da je posljednji autokratski režim u Srbiji izgubio svaki legitimitet, ali i da ne posjeduje ni minimum kapaciteta da postojeću uzavrelu situaciju normalizuje i transformiše u iole stabilan politički poredak. Insistiranje studenata na društvenom samoorganizovanju i potpuna decentralizovanost studentskog pokreta predstavljaju nerješivu enigmu za vlast u Srbiji, koja kao odgovor na ovaj izazov nastoji da intenzivira svoje dosadašnje tehnike vladanja, a one su specifični amalgam sačinjen od primjene iluzije (propagande, manipulacije javnim mnjenjem, plasiranjem dezinformacija) i upotrebe sile (psihološke i fizičke). Međutim, podizanje ogoljenje represije na viši nivo samo će ubrzati društvenu i političku integraciju svih onih aktera koji se protive ovom režimu.
Jer, kao što nas istorija uči, „bajonetima možete osvojiti vlast, ali ne možete sjedjeti na njima“. U tom smislu, uprkos najavama predsjednika Srbije, 15. marta nije „odsviran kraj“.
Naprotiv.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR