Tajna zvučnog topa

Piše: Boris Dežulović

"Sve što Vučić radi kao da je prepisano iz one famozne hrvatske blokadne kuvarice: organizuje napade na studente, prijeti im, hapsi ih i privodi, sve sa jasnim ciljem da kompromituje sopstvenu vlast i izazove građanski rat"

Ovoga časa moguće su samo dvije stvari: ili Aleksandar Vučić govori istinu kad kaže da na studentskim protestima u Beogradu 15. marta ni policija ni pristalice SNS-a nisu koristili famozni Long-rejndž akustik divajs LRAD, takozvani zvučni top, ili Aleksandar Vučić laže. Nema treće, samo te dvije.

Dobro, jedna: opšte je poznato da Vučić nikada u životu nije preko usta prevalio laž.

Ni srpska policija, ni vojska, ni Vučićevi lojalisti nisu dakle koristili zvučni top. Kako u svom saopštenju lijepo kaže i Ministarstvo unutrašnjih poslova: „Policija nije koristila zvučni top jer korišćenje tog oružja nije u skladu sa zakonom.“ Primijetili ste da MUP ne kaže da taj, kako ste rekli, „zvučni top“ nisu koristili jer ga uopšte nemaju, nego samo kaže da njegovo „korišćenje nije u skladu sa zakonom“. Dakle imaju ga – i to sve otkako je 2022. nezvanično objavljeno da je MUP Srbije nabavio zvučni top bez javnog tendera – ali ga ne koriste. Jer, dabome, poštuju zakon.

Dobro, uzeli ste mi riječ iz usta, to sam i ja htio da pitam: zašto bi MUP uopšte nabavljao sad već slavni zvučni top, kad „korišćenje tog oružja nije u skladu sa zakonom„? Zašto bi iko nabavljao išta šta ne smije da koristi?

To je kao kad bi, sad napamet govorim, Vučićev kum pljunuo trista hiljada eura za nekakav sportski bolid – recimo, štajaznam, Mercedes Meklaren 720S od sedamsto dvadeset konjskih snaga, koji u sedmoj brzini može da dobaci do trista četrdeset kilometara na sat – da bi se onda njime vozikao po uspavanom, mirnom Dedinju. Gdje čovjek nigdje ne smije da vozi brže od šezdeset na sat. I gdje „korišćenje sedme brzine nije u skladu sa zakonom“. Jer šta? Čovjek, drug i kum rizikuje da pokupi, na primjer, neku civilnu Opel Korsu, pošalje dvije žene u Urgentni centar i, daleko bilo, skupocjena kola slupa o betonsku ogradu, pa da onda cijele dvije godine čeka da slučaj tiho otiđe u zastaru. Recimo prije nedjelju dana, dok je nacija napeto pratila studentske proteste.

Prosto glupo, je l’ nije? Niko na svijetu nije baš toliki imbecil.

Naravno da nije: ministar Ivica Dačić uskoro je svečano objavio da MUP Srbije ne posjeduje ni LRAD ni vorteks ni ikakvo slično oružje, a brigadni general Slavko Rakić dodao je da takvo oružje nema ni Vojska Srbije, stručno objasnivši da to što su građani čuli i osjetili uopšte i nije bio zvučni top. Nešto, međutim, bilo jeste. I šta god da je bilo, za nešto što nije zvučni top bilo je prilično, hm, zvučno.

Šta dakle znamo? Znamo da je nešto bilo, znamo da je bilo prilično neugodno i opasno, i da to što je bilo nisu koristile ni vojska ni policija ni Vučićevi pristalice.

Dobro, opet ste mi uzeli riječ iz usta, isto sam i ja htio da pitam: ko je onda koristio?

Ne bih htio da ispadne kako sada mrsimudim, ali prosto moram da pitam: ako nisu policija, vojska ili Vučićevi lojalisti, a nisu, ko je onda uperio, ispalio, lansirao, emitovao – ili kako god se zove to šta god da se radi sa tim, šta god da je bilo i čemu god da služi – ko je dakle tim nečim napao građane okupljene u Ulici kralja Milana?

Razumjećete moju sjekiraciju, a naročito će da je razumije Vučićeva vlast: kad su, recimo, oni boljševički aktivisti na sastanku u Novom Sadu samo pomenuli čekiće i Molotovljeve koktele, sve zazivajući „nekakvu pizdariju u Beogradu“, policijski specijalci maltene su se helikopterima spuštali da ih hapse, a istoga dana kad se raširila vijest o „zvučnom topu“ opozicioni huligani ispred Skupštine Srbije hapšeni su već i zbog običnih petardi u Pionirskom parku. Ovo u Ulici kralja Milana bila je, priznaćete, malo veća „pizdarija“ od petardi i čekića: uskoro smo tako saznali da su u Urgentnom centru Univerzitetskog kliničkog centra Srbije zbrinute desetine građana sa simptomima upotrebe takozvanog zvučnog topa.

Moje mrsimuđenje ispalo je, dabome, bez osnova: razumije se da je Vučićevo pravosuđe istog časa istražilo cijelu stvar, i koliko sjutradan Više javno tužilaštvo u Beogradu naložilo je Prvom osnovnom javnom tužilaštvu da formira predmet i zatraži identifikovanje odgovornih lica.

Sem što se zapravo traži identifikovanje lica odgovornih za – „širenje glasina da su u UKCS-u zbrinute desetine građana sa simptomima upotrebe takozvanog zvučnog topa“!

Univerzitetski klinički centar zvanično je, naime, demantovao da je bilo povrijeđenih, nakon čega tužilaštvo i policija, eto, ne traže one koji su napali građane „zvučnim topom“, ili čime god, nego one koji su „širili glasine“ da su žrtve tog napada zbrinute u Urgentnom centru!

Razumijete što me zbunjuje. Kada se, recimo, pročulo da neko priprema pizdarije na ulicama Beograda, policija nije hapsila one koji šire glasine, već je hapsila, dabome, studentske aktiviste; kada se tako pročulo da neko pravi pizdarije u Pionirskom parku, policija nije hapsila one koji šire glasine, već je hapsila, dabome, opozicione huligane; kada se, međutim, pročulo da je neko u Ulici kralja Milana napao građane ni manje ni više nego „zvučnim topom“, i da su desetine građana zbrinute u Urgentnom centru, policija iznenada traži da hapsi one koji – govore pizdarije i šire glasine!

Da, reći ćete, ali u onom dvočasovnom snimku koji su emitovale sve televizije i portali s Vučićevom frekvencijom lijepo se čuje kako novosadski aktivisti zaista pominju upade na RTS i Skupštinu, a na bezbroj snimaka koje su emitovale sve društvene mreže lijepo se vidi kako opozicioni huligani pred Skupštinom zaista prave nerede i bacaju petarde. Upravo o tome i govorim: jednako se tako na bezbroj snimaka na svim portalima i društvenim mrežama lijepo vidi kako ljudi u Ulici kralja Milana panično bježe napadnuti nepoznatim zvučnim oružjem, ali policija i tužilaštvo svejedno umjesto napadača traže one koji šire glasine o povrijeđenima.

Shvatate? Ako je, naime, bio napad, a bio je, i ako ga nisu izveli ni Vučić ni njegovi lojalisti, a nisu, preostaje jedino teorija da su ga izveli sami – demonstranti. Razmislite li malo, savršeno se slaže: ne samo da je napad tempiran u času kad je protest već završen, na samom isteku petnaest minuta ćutanja za žrtve pada novosadske nadstrešnice, nego je pažljivo izveden taman takvim intenzitetom da proizvede paniku, ali bez ijedne ozbiljne žrtve. I ne mora čovjek da bude viši inspektor Dačićeve policije da zbroji dva i dva, sjeti se kako su novosadski aktivisti na onom sastanku prizivali „nekakvu pizdariju“, i zaključi kako je takva „pizdarija“ morala da bude organizovana „iznutra“, sa ciljem – tako predvidivo – da se za napad optuži Vučićev režim, pa da to bude okidač za napad na policiju, obojenu revoluciju, građanski rat i nasilnu smjenu demokratske vlasti.

Pitate li mene, nikad lakši slučaj u cjelokupnoj istoriji savremene srpske kriminalistike.

Sem što tužilaštvo i policija – uopšte ne traže te napadače! Traže tako i hapse studentske aktiviste koji su prijetili čekićima, traže i hapse opozicione huligane koji su bacali petarde, samo ne traže i ne hapse studentske aktiviste i opozicione huligane koji su, slijepi od mržnje prema Vučiću i Srbiji, sofistikovanim tajnim oružjem napali sopstveni narod!

Pitanje glasi: zašto režim Aleksandra Vučića ne traži studente koji su, u namjeri da ga kompromituju, htjeli da izazovu građanski rat? Dugo sam razmišljao o tome, i jedino uopšte moguće objašnjenje jeste da su studentski blokaderi, sve po uputama iz inostranstva, uspjeli da se ubace u same vrhove vlasti. Znam, dosta je smjela teza, ali ne postoji drugo objašnjenje: kad se tako poslože stvari, ispada da Vučić radi za sopstvene neprijatelje!

Prosto glupo, je l’ nije? Niko na svijetu nije baš toliki imbecil.

Pogledate li, međutim, malo bolje, sve šta Vučić radi, kao da je prepisano iz one famozne hrvatske blokadne kuvarice: organizuje napade na studente, prijeti im, hapsi ih i privodi, sve sa jasnim ciljem da kompromituje sopstvenu vlast i izazove građanski rat. Baš kao da je predsjednik Srbije, daleko bilo, i sam student blokader: kao da je, na primjer, prije četiri godine riješio da kao mator čovjek upiše fakultet, recimo, nemam pojma, beogradsku Visoku sportsku i zdravstvenu školu strukovnih studija, sa ambicijom da jednog dana, kad dovrši srećnu i bogatu Srbiju, bude košarkaški trener, tako nešto, i taman kad je zimus trebalo da studije privede kraju i diplomira – gle nevjerovatne slučajnosti – započele blokade fakulteta i studentske demonstracije!

I stvarno, provjerio sam: beogradska Visoka sportska škola strukovnih studija u blokadi je još od decembra.

Kažem vam, ti studenti zajebu vas kad se sjete.