Nakon svega što je izgovorio u Crnoj Gori, sada je i definitivno jasno: Zoran Milanović je ruski igrač!

Piše: Vlado Vurušić

Dosad su se hrvatski mediji, za razliku od mnogih europskih, iz nelagodne pristojnosti ili lažne političke korektnosti, suzdržavali hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića "titulirati" proruskim ili proputinovskim političarem, ali nakon njegovih posljednjih izjava u Crnoj Gori bojimo se da više doista nemamo izbora te da su, iako je to bilo jasno i prije - znamo za mnoge njegove izjave o Ukrajini koje se kose sa stanjem na terenu, a da ne govorimo da je uspio opstruirati čak i neke benigne pomoći Ukrajini - definitivno pale maske.

Zoran Milanović je ruski igrač. Svjesno ili nesvjesno, u dogovoru ili ne, potpuno je svejedno. Kako god. Čak nije ni bitno je li svjesno ili nesvjesno, iz neznanja ili samo da bude kontra Vladi, ali Zoran Milanović je stao uz bok premijerima Mađarske i Slovačke, Viktoru Orbánu i Robertu Ficu, koji osporavaju politiku EU prema Ukrajini, praktički opravdavaju rusku ratnu politiku i na najvišim bruxelleskim instancama sprečavaju i onemogućavaju pomoć državi koja je žrtva brutalne agresije.

"Rusija nije prijateljska zemlja, ali da predstavlja takvu vrstu opasnosti za Europu u fizičkom smislu, to naprosto ne možete prodati osobi koja ima minimum kritičkog uma", mrtav-hladan rekao je hrvatski predsjednik na konferenciji za novinare u Podgorici.

Njegov domaćin, mladi crnogorski predsjednik Jakov Milatović, nije smatrao shodnim reagirati, kako je na sličnu Milanovićevu prorusku eskapadu u Ljubljani reagirala iskusna slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar. Podsjetimo, tada je Milanović izjavio da je "i nepravedan mir bolji od rata, a realnost je da Ukrajinu i EU nitko ništa neće pitati". No, Pirc Musar ga je logično poklopila: "Ja na tu realnost ne pristajem". Milanović je hrabro odšutio.

Nadalje, Milanović se suprotstavlja slanju ne samo hrvatskih vojnika, što je legitimno, u mirovnu misiju u Ukrajini, u tzv. koaliciju voljnih koju naziva fikcijom, ali i plodom "morbidne (zanimljiva sintagma) fiksacije nekih država EU na Rusiju”. Nakon što dođemo k sebi nakon ovakvih izjava, koje ruski režimski mediji trijumfalistički prenose, dolazimo do "kritičkog zaključka" - Milanović je zapravo provincijalno i zastrašeno fasciniran današnjom ratnom Rusijom, zemljom koja šalje u sibirske i arktičke gulage one koji kažu nešto protiv rata, ali zato na bojište šalje ubojice, silovatelje i nasilnike iz svojih sibirskih gulaga, čineći od njih primjere za omladinu.

Snobovski se divi njezinu retrogradnom i agresivnom imperijalizmu, navodnoj moći i bezočnoj ultradesnoj diktaturi Vladimira Putina. Bilo zato što mu se doista divi, što bi bilo porazno, ili je u strahu od njega, kao što se neki mali đak boji školskog nasilnika (Putin baš to i jest) pa mu želi ugoditi, što je uznemirujuće s obzirom na funkciju na kojoj jest. Nema trećeg. Milanović je pun bogobojaznog strahopoštovanja prema agresivnoj velesili kojoj bi se on očito rado podao.

No, iako već tri godine traje ruska invazija na Ukrajinu, ponovimo neke notorne stvari. Najveća država na svijetu, zemlja s najvećim vojnim nuklearnim potencijalom i jedna od tri najjače vojske na svijetu, bez objave rata - dakle, bez objave rata jer oni to zovu "specijalna vojna operacija" - napala je manju, slabo naoružanu i nenuklearnu državu kojoj je prema međunarodnim ugovorima trebala biti jamac sigurnosti. Nadalje, mnogi ruski dužnosnici godinama prijete Europi nuklearnim oružjem, "denacifikacijom" europskih država i "kupanjem ruskih vojnika u Atlantskom oceanu" te poručuju da nakon Ukrajine "nema stajanja".

A ako ni to nije dovoljno za minimum kritičkog uma, podsjetimo na neke druge pojave - da ovaj put u pravom kontekstu uporabimo njegov izraz - morbidne, poput toga da se djeca nasilno otimaju ukrajinskim roditeljima i odvode u Rusiju gdje se daju ruskim obiteljima na usvajanje i rusificiranje (to su, podsjetimo, radile argentinska i čileanska hunta) ili se zimi razara energetska i toplinska infrastruktura Ukrajine s porukama, opet od vodećih ruskih političara, "vratimo Ukrajinu u kameno doba", ili najnovija zabava "lova na ljude" koju ruska vojska obavlja dronovima po Hersonu, ubijajući civile.

A kao razlog da je Ukrajina Rusiju sigurnosno ugrožavala! Rusija je bila protiv toga da Ukrajina uđe u NATO. Ne dopuštaju da neka zemlja ima vlastite geostrateške prioritete i suvereno pravo na odabir asocijacija kojima želi pristupiti. Rusija naprosto ne može podnijeti ukrajinsku neovisnost. I to svatko s manje od minimuma kritičkog uma može shvatiti. Pogotovo ako hoće i išta zna. Dakle, Ukrajina, koja je slabo naoružana, manja i ekonomski slabija, ugrožavala je takvu Rusiju.

Rusija je otela i anektirala ukrajinske teritorije, a kao uvjet bilo kakvih mirovnih pregovora Moskva traži da joj se ta otimačina prizna. Rusija oteže s prihvaćanjem primirja, koje zapravo ne želi, kao ni - mir. Pregovori, koje navodno vodi Donald Trump, prema ruskim su pravilima i uvjetima, a ne američkim. A ruski uvjeti su - kapitulacija Ukrajine. I to je s doista malo kritičkog uma svakome jasno. Rusija predstavlja, dragi predsjedniče, opasnost po Europu. I to veliku, i sigurnosnu i egzistencijalnu. Dakle, takva Rusija za Milanovića ne predstavlja opasnost! Da se stvari zbroje, ne treba ni "minimum kritičkog uma".

Podsjetimo da ovakvi proruski izleti Milanoviću nisu strani. Jednom je rekao da Rusija rat ne smije izgubiti, ona si to ne smije priuštiti. Rusija mora dobiti rat, iz vlastite vizure oni ga moraju dobiti, govorio je Zoran Milanović. No, nikada nije rekao znači li to da ga Ukrajina, prema njegovu mišljenju, smije ili, još gore, mora izgubiti. I drugo, je li on tako mislio kada je Hrvatsku napao jači neprijatelj i kada se postavljalo pitanje o "nepravednom miru". Bi li mu i tada on bio prihvatljiviji od Oluje? Naš vrli predsjednik o povijesti zna malo, otprilike kao Donald Trump ili neki ovdašnji priučeni desničarski parapovjesničari.

Podsjetimo da svojedobno nije znao da je u Finskoj bio građanski rat. Prema njegovu mišljenju, "tamo gdje dođe, ruska čizma ne odlazi. Neće ih nitko potjerati. To je moćna vojna sila". Zašto takav strah? Milanović očito ne zna da je Rusija gubila mnoge ratove: i od Japana, i od Poljske i sramno se povukla nakon deset godina iz Afganistana. Podsjetimo da je 1939. - 1940. napala također stotinu puna manju i slabiju Finsku, tada je prolazila dosta loše, ali je na kraju uspjela oteti desetak posto teritorija, iako je u Lenjingradu već sjedila finska marionetska vlada koja na kraju nikad nije stigla do Helsinkija.

Rusija jest pobijedila u Drugom svjetskom ratu, ali kao dio velike savezničke koalicije. Ne zaboravimo ni činjenicu da je SAD izdašno u oružju i drugoj logistici pomagao Rusiju. SAD je u četiri godine rata Rusiji dao nepovratnu pomoć u današnjoj vrijednosti većoj od 220 milijardi dolara. Bez te pomoći teško da bi uspjela ostvariti pobjedu. I zašto je tada Rusija mogla, a danas Ukrajina, prema njegovu mišljenju, ne treba dobivati pomoć da se obrani? Što bi bilo s Hrvatskom da je Milanović imao takvu krotkost i bogobojaznost prema moćnome 1941. ili 1991.? Ukrajina je u tri godine rata dobila manje od 75 milijardi dolara pomoći. Osim toga, zna li Milanović da su više od pola vojnika Crvene armije tada bili baš Ukrajinci?

I sada se postavlja pitanje za "kritički um" - je li ovakva Rusija opasnost ili stvarno misli da nije? Bi li ga bilo u šumi Brezovica? Ili 90-ih? Kako bi postupio da nam ruski tenkovi dođu na granice, a Orbán bi ih vjerojatno propustio? I još nešto - SDP se dosta oslanja na Milanovića, on je njihov neformalni lider.

Možda bi se iz te stranke mogli oglasiti što oni misle o ruskoj agresiji na Ukrajinu i Putinovim prijetnjama svjetskom miru. I s minimumom minimuma kritičkog uma može se zaključiti da je Putinova Rusija danas opasnost za Europu, njezinu sigurnost i razvitak, baš kao što je to bila jedna druga velika država Europe prije 90-ak godina.