Naš doprinos otporu oholosti- za novi početak, Perjanice

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Koliko li je samo, dragi moji, prošlo vremena od kada smo, često krišom, uživali u strip sveskama American i Marvel Comics produkcije i je li iko od nas mogao naslutiti  da će se taj izmaštani svijet ovaplotiti u zbilji koja se danas naziva geostrateškim dizbalansom – globalnim političkim bunilom proizvedenim od kreatura koje već predugo urušavaju vrijednosti na kojima smo gradli ovaj naš svijet, u koji smo vjerovali i koji nam pred očima nestaje, dok se u dramatičnom real time-u pretvara u svojevrstan freak show.

Danas se suočavamao sa posledicama fiksacija planetarno moćnih ličnosti, koje svoj alter ego, svjesno ili nesvjesno, a zbog toga ne manje tragično, izgleda crpu iz tih kreativnih i maštovitih strip-radionica. U tome prednjači Ilon Mask, Leks Lutor današnjice. Ako ima neko da ne zna, Leks Lutor je arhinegativac koji u strip ikonografiji ima ,,počasno“ mjesto. Radi se o zlom naučniku, koji posjeduje mračnu inteligenciju i nevjerovatne tehnološke mogućnosti, ali i beskonačan budžet kojim želi da zavlada svijetom. Poslednja tačka odbrane u vječitoj borbi protivu zla koje kreira pomahnitalo bogastvo, u korelaciji sa neizmjernom tehnološkom silom, vlasnom da zaobiđe i poništi sve regule na kojima počiva čovječanstvo, u namjeri da stvori ,,vrli novi svijet,“ plemeniti je heroj Supermen. Riječ je o običnom čovjeku kojeg značaj trenutka, od smušenog novinara Klarka Kenta, transformiše u nepobjedivog heroja dobra. U toj borbi zli Leks Lutor uvijek gubi.

Obično bi se ovakve kreature, pojavljivale iz nekih podzemnih, ledom okovanih laboratorija, sakrivenih u polarnim prostranstvima izgubljenih svjetova, za koje smo tada smatrali da ne pripadaju nikome i da su bogom dani da se u njima organizuje jedan ovakav anti heroj, tako karakterističan za strip kulturu toga vremena.

Ako smatrate da u ovome nema referiranja na današnjicu i da kontekst izmiče, prisjetite se momenta kada potpredsjednik SAD slijeće na Grenland i izgovara jedno oholo i filmski banalno: Ovdje je tako jebeno hladno, (citat, a ne moje nevaspitanje), otkrivajući prizemnu i, zašto ne, surovu sliku bezobzirnosti, ali i težine borbe koja predstoji da bi mi mali sačuvali svoj svijet, za koji se borimo i vrijednosti kojima težimo. Ta brutalnost koja u ime sile saopštava ovu antimisao, dok želi da bude ubjedljiv u težnji da Grenland pripoji SAD, ali i odlučnost premijera Grenlanda, Mute Egedea i njegovih sugrađana, da se toj oholosti odupru, vratila mi je uvjerenje da i u realnosti postoje hrabri, od kojih nepravda stvara velikane, spremne da brane svoj svijet od antiheroja koji silom prekrajaju svjetove dijeleći ih sa sebi sličnima: od Kine, Rusije, Amerike, Turske, pa do nama dobro poznatih regionalnih kabadahija autoritarizma, u čemu prednjači Srbija, a nažalost nije sama.

Kako i gdje naći podršku u atmosferi koja sve više liči na psihijatriju i gdje se kruna parodiranja očituje u izjavi predsjednika SAD-a koji, nakon što je proglasio carinski rat cijelom svijetu, slavodobitno obznanjuje da ga svakog dana zovu (predsjednici država, ko bi drugo) i ljube ga u guzicu (i ovo je nažalost citat, a ne moje nevaspitanje), u želji da ga umilostive. I umilostivili su ga jer je kao sliku nekontrolisane moći, svakako ne benevolentnosti, zaustavio carinsko divljanje, na neko vrijeme. Svima osim Kini, jer je za njega ona neprijatelj broj jedan, a ona je u toj suludoj utakmici uzvratila skoro istom mjerom. Naravno Rusija je ostala netaknuta, jer joj nije red odmagati dok tlači Ukrajinu i priprema ratnu ekonomiju za dalje ,,akcije“ po Evropi.

Dok svijetom bjesni carinski rat koji će, bez sumnje deformisati opšte ekonomske odnose, a evropske politike trpe neslućene izazove od desnog radikalizma, podržanog od sve moćnijih punktova globalnog autoritarizma, refleksno se usložnjava i naša regionalna zbrka, koju tradicionalno organizuje domaći hegemon – Vučićeva Srbija, u nadi da će globalni procesi doprinijeti reorganizaciji pozicija moći i u ovoj našoj političkoj kaljuzi zvanoj Zapadni Balkan. Naravno da treba vjerovati šefu diplomatije Ujedinjenog Kraljevstva, Dejvid Lamiju koji Zapadni Balkan naziva drugim žarištem Evrope, dok god njime manipuliše duga i zla ruka Putinove Rusije.

Ako nemamo tako politički i tehnološki zastrašujuće likove koji drmaju svjetski mir, ono ih zasigurno imamo na lokalu i nesumnjivo su podrška ovom planetarnom zlu autoritarnosti i samodovoljnosti koje urušava ono što je demokratski svijet mukotrpno gradio sve ove godine.

U trenucima kada Milorad Dodik, eksponent najmračnijih interesa srpsko-ruske osovine preispituje granice strpljenja BIH, na drugoj strani predsjednik Skupštine Crne Gore, notorni Andrija Mandić provocira obnavljanje odavno ugašenog crnogorsko-hrvatskog žarišta, lukavo aludirajući da je Prevlaka riješeno pitanje, u čiju korist zaključite sami, sa ciljem da dodatno optereti odnose naših dviju država i uvede nas u regionalna zaoštravanja, kakav god bio njihov format. Ako ništa, valjaće za izbore u Herceg Novom, a o EU integracijama da i ne govorimo. Jer neće valjati sigurno! Ako je u toku diplomatski rat Srbije i Hrvatske, po njegovim kriterijumima Crna Gora se mora umiješati – pa da će od šponde.

I dok se nadamo da je u politički devastiranom Herceg Novom otpala pitura sa davno zatvorenih škura, te da će i pram svjetlosti neke drugačije Crne Gore proviriti kroz stare štice, unoseći makar malo vedrine u ono što je ostalo od ovog drevnog grada i divne Boke, bude se davne aveti oličene u uticajnom popu Backoviću, bivšem pripadniku 62. padobranske brigade Vojske Srbije, koji Hrvate u Crnoj Gori naziva projektom i, zaogrnut mantijom, priziva đavola. Jer ko nije u stanju da u toplo predvečerje uživa u dalekom lampanju nad Oštrom, imaće na drugoj strani znake oluje kako plaze u tami, u hladnoj noći, pred velike događaje – da se dotaknem misli vječitog Štulića.

E u takvom ambijentu, dragi moji, dočekujemo veoma važne izbore u Nikšiću, koji mogu biti najava skorih parlamentarnih izbora. Ponovo smo u prilici da biramo između sljedbenika politike sile, između onih koje su slavile razularene horde, dok su svojim vandalizmom i ikonografijom sablažnjavale civilizovani i uvijek otmjeni Nikšić, urinirale po herojskom nasleđu neumrlog patriotizma, isturali srednji prst dok svira himna države Crne Gore. Himna koja, nas, što ovu državu nosimo u srcu, svakim taktom i stihom opominje da nijedna bitka, pa ni ona za utemeljenje crnogorske državnosti, nije zauvijek dobijena. Dovoljan je jedan, mnogo manji demokratski sunovrat, od ovoga kroz koji svijet prolazi, da se rodi potreba za potkusurivanjima moćnih, što može ugroziti opstanak Crne Gore. To nebi bilo prvi put i tu opaku soluciju uvijek treba imati na umu

Dok god ima onih koji nijesu spremni da budu odgurnuti, poniženi, a ima ih  i te kako, postoji nada za Crnu Goru, koliko god bilo teško i koliko god nas izborna matematika plašila. Neka ima i onih koji su zbog malih, sebičnih interesa spremni da raspu glasove, vazda ih je bilo. Ipak, najviše onespokojavaju oni, a ima ih previše, koji zbog pizme i iracionalnog nezadovoljstva bivšom vlašću, sa kojom, htjeli, ne htjeli da priznaju, ipak dijele osnovne vrijednosti na kojima temeljimo Crnu Goru, odbijaju da shvate da su izbori u Nikšiću još jedna borba za očuvanje, pa ako hoćete, i ozdravljenje Crne Gore. Mora se razumjeti da je nijesmo u stanju učiniti boljom, ako glasamo za politike koje kreira srpsko-ruska osovina i marionete koje je ta fatalna i nazadna sila proizvela u mračnim katakombama srpskog kleronacionalizma. Izbjegavajući da sebi priznaju grešku koju su napravili tog tridesetog avgusta, tvrdoglavo i autodestruktivno odbacuju činjenicu da ove politike predstavljaju jedino paradigmu crnogorske propasti i ništa drugo. U to smo se već više puta ubijedili: od zloglasnog Temeljnog ugovora, preko ogavnog i zastidnog slamanja nesrećnog predsjednika, pa do sumanutih projekata nedozrelog premijera, čija misao ne drži ni osnovne logičke postulate. Zato je svako od nas, ko u nedjelju uspije da prevaziđe te naše male, a preskupe pizme, Supermen koji spašava ovaj naš uzvišeni crnogorski svijet, shvatajući da smo zaglavljeni u sveopštem haosu, svima lak zalogaj.

U mislima mi je istovremeno i svevremenski udar što je našao iskru u kamenu, ali i jadni i nemušti muk, kada se treba odlučiti između svinje i orla.

Ljekoviti stihovi Cara junaka, srećom, imaju pravi odgovor:

Duh junaštva, genij rada

Krasili ti divno lice !...

Sjevernog mi kraja stražo,

Zdrav Nikšiću, perjanice!

Zato hrabro, pametno i vizionarski, kakao je to Nikšić uvijek znao i za ono što je uvijek bio.

Za novi početak, Perjanice.