Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Smrtonosni napad na Sumi, koji je Rusija izvela nekoliko dana ranije, bio je još jedan podsjetnik na krvavu cijenu invazije koju je pokrenuo Vladimir Putin. Istovremeno, naglašena je ograničena moć američkog predsjednika Donalda Trampa da okonča sukobe, uprkos njegovim glasnim obećanjima da će rat brzo završiti. Napad je uslijedio svega dva dana nakon što se Putin sastao sa Trampovim specijalnim izaslanikom Steveom Whitkoffom, što je bio njihov treći susret od februara.
Uprkos međunarodnom negodovanju, uključujući osude evropskih lidera, Tramp se ograničio na izjavu: "Užasno. Rečeno mi je da su pogriješili." Napori za postizanje diplomatskog rješenja postaju sve manje djelotvorni. Prvobitni cilj – uspostavljanje primirja do Uskrsa – sada djeluje malo vjerovatno. Iz javnog diskursa iščezla je i priča o mogućem susretu Trampa i Putina.
U međuvremenu, prethodno dogovoreni privremeni prekid napada na energetsku infrastrukturu ističe za samo nekoliko dana, a dogovori o prekidu vatre u Crnom moru ostali su neispunjeni – Rusija insistira na ukidanju sankcija kao preduslovu. Neuspjeh diplomatije povećava rizik od eskalacije na ratištu. Tramp je još jednom izjavio da "Rusija mora da napravi korak naprijed" po pitanju dogovora, ali nije izvršio nikakav direktan pritisak na Kremlj.
Problem je, kako ističe Bloomberg, u tome što je Tramp već otkrio sve karte: njegov cilj je da po svaku cijenu zaustavi rat. U međuvremenu, Putin pokazuje da je spreman da nastavi s napadima sve dok ne postigne ono što želi.
Napad balističkim raketama na Sumi, u kojem je poginulo najmanje 35 civila, nije bio nesretan slučaj ili greška – bio je dio smišljene vojne strategije Rusije, piše Politico. Udar na Sumi bio je dvostruk: nakon prve eksplozije, druga se dogodila pet minuta kasnije – usmjerena na spasioce koji su stigli na mjesto događaja. Riječ je o tipičnoj smrtonosnoj taktici koju je Rusija ranije koristila u Siriji, gađajući bolnice, pijace i stambena naselja.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski opisao je ruske postupke kao "brutalne" i pokazatelje "ludila". Trampov specijalni izaslanik Keith Kellogg izjavio je da napad "prevazilazi sve granice pristojnosti". Kremlj pokušava da opravda ovakve udare lažnim tvrdnjama o "vojnim ciljevima", iako u stvarnosti oni pogađaju civilna naselja, bolnice, porodilišta – dakle, mjesta sa velikim brojem žrtava među civilima. Pentagon potvrđuje: Rusija namjerno cilja civilnu infrastrukturu kako bi demoralizovala stanovništvo – ova strategija je na snazi od 2022. godine i, između ostalog, uključuje konstantne napade na energetski sistem Ukrajine.
Rat koji Putin vodi predstavlja totalni rat bez pravila, sličan kampanjama u Groznom 1999, Siriji od 2015. i Ukrajini od 2022. godine. Podsjetimo, nakon Putinovog telefonskog razgovora s Trampom, Moskva je odmah pokrenula novi talas napada, uprkos prijedlogu o prekidu vatre koji je podržala Ukrajina. Kremlj nastavlja da koristi pregovore kao paravan za vojne operacije.
U međuvremenu, Sjedinjene Američke Države neće razmatrati ukidanje sankcija Rusiji dok ne pristane na prekid vatre u Ukrajini. To je izjavila portparolka američkog Stejt departmenta Tammy Bruce tokom brifinga. Istakla je da će Vašington nastaviti da insistira na postizanju primirja i da neće praviti ustupke dok se nasilje nastavlja. "Neće biti pregovora, odluka, ni dogovora dok se ovaj pokolj ne zaustavi", poručila je Bruce.
Prema njenim riječima, nakon posljednjeg masovnog granatiranja Sumija, u Vašingtonu su se pojavile ozbiljne sumnje u iskrenost izjava Kremlja o navodnoj želji za mirom. SAD neće zaključivati bilateralne sporazume s Rusijom, niti će ublažavati sankcije, dok se ne postigne prekid vatre. Bruce je naglasila da je, nakon napada balističkim raketama na Sumi, sve manje jasno ko zapravo želi mir i prekid neprijateljstava. Glasnogovornica Stejt departmenta nazvala je rat u Ukrajini "mlin za meso", ističući da se situacija ne mijenja, ali da SAD nastavljaju da rade na uspostavljanju primirja.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rute posjetio je Ukrajinu i zajedno s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim boravio u Odesi. Govoreći o budućnosti Ukrajine, generalni sekretar NATO-a istakao je mogućnost njenog članstva u Sjevernoatlantskoj alijansi. „Hoće li Ukrajina postati članica NATO-a? Da, apsolutno. To je bio rezultat Vašingtonskog samita – put Ukrajine ka NATO-u je nepovratan. I ništa se nije promijenilo“, rekao je Rute.
Ipak, često svjedočimo pokušajima da se Ukrajina podstakne na okončanje rata pod nepovoljnim uslovima, uz nametanje narativa o slabljenju zapadne podrške Kijevu. Međutim, većina evropskih partnera razumije da je Ukrajina strateški saveznik, a ne sredstvo za pregovaranje, i da nametanje mira bez garancija ne predstavlja stvarni mir, već tek pauzu pred naredni sukob.
Zato evropski partneri nastavljaju da podržavaju Ukrajinu kroz izgradnju sistemske saradnje s Kijevom. Ne odbacuju podršku, već je transformišu u dugoročnu, strukturisanu interakciju s Ukrajinom kao ravnopravnim dijelom evropske bezbjednosne arhitekture – što je potvrđeno i nedavnom posjetom generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea Kijevu i Odesi. Ta posjeta nije bila samo čin političke solidarnosti, već i signal dugoročne zainteresovanosti Zapada za stabilnost Ukrajine kao značajnog aktera na evropskoj geopolitičkoj sceni.
Rute je, osvrćući se na nedavna granatiranja ukrajinskih gradova, ukazao na suštinsku razliku između diktature i demokratije – razliku između Rusije i Ukrajine. Ovaj stav zastupao je još dok je bio premijer Holandije. Trenutno Holandija igra ključnu ulogu u formiranju koalicije za snabdijevanje Ukrajine opremom protivvazdušne odbrane, uključujući i sistem Patriot – ključnu komponentu zaštite ukrajinskih gradova od ruskih napada.
Pored toga, zemlje članice EU i NATO-a sve više integrišu Ukrajinu u jedinstven sistem kolektivne bezbjednosti i vojno-industrijske saradnje, postavljajući temelje za novi kvalitet partnerstva. Razvoj sistemske podrške nije znak zamora, već prelazak na strateški pristup, gdje se Ukrajina posmatra kao stabilan stub evroatlantske bezbjednosti, a ne samo kao primalac humanitarne ili vojne pomoći.
Ukrajina ostaje prioritetna tema na agendama ključnih međunarodnih bezbjednosnih institucija. Međutim, pažnja se sada usmjerava sa reaktivne podrške na proaktivnu integraciju u odbrambenu i političku strukturu Alijanse. U Sjedinjenim Američkim Državama, uprkos složenim unutrašnjim političkim debatama, podrška Ukrajini ostaje dio šire strategije nacionalne bezbjednosti, posmatrana kroz prizmu odvraćanja autoritarnih režima i očuvanja demokratskog poretka.
Zemlje NATO-a prelaze na novi model dugoročne podrške ukrajinskim odbrambenim kapacitetima. Razmatra se osnivanje posebnog mehanizma koordinacije u sjedištu Alijanse, koji bi omogućio stabilno pružanje pomoći nezavisno od političkih promjena u pojedinim državama članicama. Fokus se pomjera sa taktičke na stratešku saradnju, pri čemu Ukrajina više nije samo primalac pomoći, već i budući garant regionalne bezbjednosti i faktor stabilnosti na istočnom krilu NATO-a.
Zapad se, dakle, ne povlači niti zamara podrškom Ukrajini – već se prilagođava dugotrajnoj prirodi rata, prelazeći sa kratkoročnih mjera na osmišljavanje dugoročne politike, uzimajući u obzir odbrambene, ekonomske i društvene aspekte. Rat Rusije protiv Ukrajine postao je lakmus test za transformaciju čitavog evropskog bezbjednosnog sistema. U tom kontekstu, tzv. „umor“ Zapada više je odraz prilagođavanja novim izazovima nego stvarnog gubitka interesa ili odlučnosti.
Ukrajinski partneri uvode dugoročne mehanizme finansiranja, podržavajući vojno-industrijski sektor i koalicije u ključnim oblastima – protivvazdušna odbrana, artiljerija, mornarica, dronovi, sajber bezbjednost. Političko rukovodstvo zapadnih zemalja nastoji da minimizira slučajnost i neizvjesnost podrške, stvarajući strukturne mehanizme koji će osigurati stabilnu pomoć Ukrajini u godinama koje dolaze, bez obzira na promjene vlasti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR