Savremena zamka za Balkan opasnija od one iz Miloševićeve ere

Piše:  Davor Đenero

Srbija je 2012. ponovo ušla u razdoblje vladavine opcija posvećenih velikosrpskom konceptu, ali ovog puta po uzoru na Putinov imperijalni projekt pod nazivom 'puski svijet' (Shamil Zhumatov / Reuters)

Rečenica o povratku u devedesete godine na Balkanu često se ponavlja i pretvara u frazu, jer joj se ne pripisuje njeno stvarno ozbiljno značenje.

Često se, naime, uopće ne razumije što su države nastale na prostoru bivše Jugoslavije izgubile devedesetih godina, kad su zbog nacionalističke socijalne dinamike, koju je režim Slobodana Miloševića uspostavio krajem osamdesetih, u devedesetima bile blokirane velikosrpskom agresijom.

„Krema” srpske akademske zajednice sredinom osamdesetih je osmislila Memorandum SANU, kao policy project stvaranja velike Srbije. Do koje je mjere ta „krema” živjela izvan globalnoga konteksta govori činjenica da je projekt bio zasnovan na etatističkom realsocijalističkom modelu, a da nisu vidjeli notornu stvar – da je svijet pred velikim valom demokratizacije i da se totalitarni poredak raspada.

Strašno je, međutim, to što je zbog projekta što su ga osmislili Miloševiću, a kojeg je on provodio, u ostalim državama bivše Jugoslavije procesi demokratizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi prošao mimo ovog političkog interesa u ovim državama. Prostor bivše Jugoslavije zato je inicijalno posve izostao iz projekta Delorsovih krugova, a jedino je Slovenija uspjela izboriti status kandidatkinje za članstvo, unatoč tome što nije bila dijelom projekta predsjednika Europske komisije u dva mandata – od 1985. do 1995. godine.

Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta

Put u članstvo Unije za Hrvatsku trasiran je drugim pravcem, zaključcima Solunskog summita na kraju grčkog predsjedanja EU-om u junu 2003. godine, kojim je, uostalom, otvoren put za proširenje EU na Zapadni Balkan, nakon velikog praska proširenja 2004. godine, koji je obuhvaćao i Sloveniju.

Devedesetih je Balkan bio izvan europskog političkog konteksta. U balkanskim državama koje su bile fokusirane na nacionalizam i rat, ispod radara su prolazili ključni procesi – od pada Berlinskog zida do izgradnje demokratskih institucija i procesa ekonomske i političke standardizacije sa zajedničkom europskom pravnom stečevinom, što se odvijao u ostatku Srednje i Istočne Europe.

Slovenija je svoju priliku otvorila odmah nakon Brijunskog primirja, ali je još dugo unutar EU tretirana s nepovjerenjem. Hrvatska je svoju šansu počela stvarati tek nakon pobjede nad agresorom (koja je uspostavljena prema nekim interpretacijama 1995, ali zapravo tek 1998. završetkom procesa mirne reintegracije Podunavlja) i, daleko važnije, slomom populističkog režima 3. siječnja 2000. godine, drugim prijenosom vlasti i početkom „europske tranzicije”.

Tek je tada Hrvatska počela izlaziti iz konteksta „Miloševićeve prijetnje”, a zanimljivo je da je već proces svrgavanja Miloševića 5. oktobra 2000. prolazio na marginama pažnje hrvatske javnosti. Izvlačenje Hrvatske iz balkanskog konteksta bio je politički projekt i administracije Ivice Račana, ali i one Ive Sanadera, a široki konsenzus o tom projektu uspostavljen je stvaranjem parlamentarnog Nacionalnog vijeća za praćenje pristupnih pregovora. Taj konsenzus umjerene ljevice i desnice, udruženih oko ciljeva pristupanja EU, ali i NATO-u, obilježavao je i slovensku političku arenu – od kraja procesa osamostaljivanja, pa do ostvarivanja tih temeljnih zajedničkih ciljeva.

Patogeni pritisak Srbije na susjede

Nažalost, slomom projekta Memoranduma SANU, patogeni utjecaj projekta velike Srbije na Balkanu nije bio obustavljen. Umjesto priznanja poraza, „utemeljitelji” projekta oblikovali su Memorandum II, kojem je cilj bio negiranje odgovornosti za procese iz devedesetih, dakle i činjenice da je režim u Beogradu i pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), i pred Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, označen kao odgovoran za nekažnjavanje i nesprečavanje zločina genocida.

Smjenom administracije Borisa Tadića, koja je provodila pogodbenu tranziciju, sporazum mekog krila starog režima i mekog krila demokratske alternative, provedenom 2012. godine, Srbija ponovno ulazi u razdoblje vladavine opcija posvećeni velikosrpskom konceptu, ali ovog puta, po uzoru na Putinov imperijalni projekt u Rusiji – takozvani ruski svijet.

Nakon 13 godina vladavine, pritisak autoritarne vlasti u Srbiji na susjedne države postaje izrazito patogen. Manji entitet u Bosni i Hercegovini [Republika Srpska] tretira se kao konstitutivni dio srpskog svijeta, a vlasti u Beogradu snažno potiču Dodikov secesionizam. Iako je odnos prema Crnoj Gori kao organskom dijelu srpskog svijeta mrvicu rezerviraniji nego što je odnos prema Dodikovu entitetu, u Crnoj Gori je uspostavljena kontrolna vlast u rukama velikosrpske opcije, predvođene Andrijom Mandićem. Ta kontrolna vlast koja provodi interese Beograda uvijek može blokirati nominalno proeuropsku administraciju premijera Milojka Spajića i predsjednika Jakova Milatovića.

Najgori je pritisak na Kosovo, koje je u septembru pretprošle godine bilo izloženo terorističkom upadu paravojnih snaga naoružanih i kontroliranih od strane režima u Beogradu. Ključni akter terorističke akcije i dalje uživa punu zaštitu Vučićeva autoritarnog režima. Sve su očitije i aspiracije za pretvaranje dijela Sjeverne Makedonije u područje srpskog svijeta. Tom projektu komplementaran je bio drugi sličan projekt – projekt Otvorenog Balkana, kojim se na Zapadnom Balkanu htjelo uspostaviti prostor asimetričnih odnosa s dvjema fokusnim točkama, Beogradom i Tiranom, i pretvoriti koncept „regionalne integracije” u okvir za velikosrpski i velikoalbanski projekt.

Zbog reakcije Europske unije, prije svega Njemačke, projekt Otvoreni Balkan morao je „ustuknuti” pred europskim, odnosno njemačkim projektom Berlinskog procesa, koji je zasnovan na europskim principima ravnopravnosti i matrične suradnje zemalja obuhvaćenih inicijativom. Međutim, u Beogradu to i dalje nije doživljeno kao ozbiljan politički poraz, a državne politike sustavno se vode sukladno uvjerenju vrlo sličnome onom iz projekta Memoranduma SANU.

Očekivanja od Rusije i Trampa

Naime, taj se projekt oslanjao na uvjerenje kako nikakve duboke socijalne promjene neće dovesti u pitanje etatistički model diktature, oslonjene na sovjetsku Rusiju. Isto tako, projekt srpskog svijeta počiva na uvjerenju o tome kako je samo pitanje vremena kad će totalitarna Rusija pokoriti i poraziti europski model demokratskih sloboda, ljudskih prava i socijalno-tržišne privrede. Kad je počela Putinova opća invazija na Ukrajinu, za one koji su modelirali projekt srpskog svijeta, to je bila naznaka početka kraja Europske unije.

Za one koji su modelirali Vučićeve politike agresija na Ukrajinu je bila proxy rat, ali prije svega rat koji Rusija na teritoriju Ukrajine vodi, e da bi srušila slobodni svijet i Europsku uniju.

Od novog mandata predsjednika Trumpa očekuje se de facto isto: savezništvo s Rusijom u ime „zajedničkih vrijednosti”, a protiv Europske unije.

Razlika od Memoranduma SANU je samo u tome što je taj dokument „cvijeta inteligencije” počivao na uvjerenju da je etatistički komunizam vječan, a ovaj projekt počiva na uvjerenju kako su demokraciji i ljudskim pravima odbrojeni dani. Činjenica da se pokazalo kako je NATO, kao obrambeni savez slobodnoga svijeta, itekako vitalan i kako je postao privlačniji nego što je bio prije opće invazije Rusije na Ukrajinu, u tom svjetonazoru kao da ne postoji.

O EU se u tom pogledu na svijet govori kao o strukturi iz prošlosti, bez mogućnosti da preživi u novim uvjetima, a projekt predsjednika Trumpa tumači se blaženo naivno, bez njegova elementarnog poznavanja.

Balkan kao izolovani vrijednosni sistem

Istina je, svako razdoblje u kome se lome epohe, za brojne države i za naddržavne strukture može biti izrazito rizično. Jasno je da je s početkom novog mandata predsjednika Trumpa završilo razdoblje globalizacije, ali Europska unija se tome u dobroj mjeri već prilagodila. Pitanja slobodne trgovine i carinskih barijera i pitanja odnosa globalnih aktera postaju napeta i osjetljiva, ali Unija odgovara novim javnim politikama. Pod pritiskom koncepta srpskog svijeta, međutim, državama na prostoru bivše Jugoslavije događa se isto ono što im se dogodilo i devedesetih.

Upadaju u zamku vrlo sličnu onoj koju im je tada nametnuo Miloševićev režim, a da se pritom uglavnom još nisu oporavile od posljedica te prethodne zamke. Danas su okolnosti daleko nepovoljnije nego što su bile devedesetih. Tada je na djelu bio optimizam što je pratio veliki demokratizacijiski val, ekonomska konjunktura koja je pratila širenje na nova tržišta i spremnost konsolidiranih demokracija da prenose znanje na zemlje koje su se našle u poziciji da izlaze iz totalitarizma ili autoritarizma i da počinju izgrađivati demokratske ustavne modele, slobodno tržište i ono najosjetljivije, demokratskog građansko društvo.

Danas optimizma nema, a na Balkan se počinje gledati jednako kao što se na nj gledalo devedesetih – kao na prostor koji živi u izoliranom vrijednosnom sustavu, koji nema gotovo ništa zajedničko s vrijednosnim sustavom konsolidiranih demokracija. Balkanske države ponovno se niti ne trude razumjeti što se događa sa Europskom unijom, niti prate procese i odazive Unije na novu situaciji, ali očekuju da ih se tretira kao povlaštene. Kratak odsječak vremena u kome se ozbiljno razmišljalo o tome kako bi povratak zajedničkoj europskoj politici proširenja mogao biti vrijedan za Uniju, nažalost, sada je propušten, i nitko osim profesionalnih zagovornika proširenja (poput europske povjerenice za proširenje) ozbiljno ne razmišlja o tome da bi neka od zemalja u pretpristupnom dijalogu u okviru aktualnog mandata Europske komisije mogla „pokucati na vrata Unije”.

To međutim nije krivica europske elite, nego političkih elita koje su se ponovno našle zarobljene pritiskom svjetonazora koji nema ništa zajedničkog s vrijednostima europske integracije. U takvim okolnostima ne treba očekivati relevantan interes institucija Unije za procese na Zapadnom Balkanu. Jedini način da se prostor Zapadnog Balkana / bivše Jugoslavije vrati na europsku agendu je da domaće političke elite nađu snagu odbaciti pritisak protueuropskog svjetonazora koji je „zarobio” ovaj prostor i u javni diskurs uvedu ona pitanja koja sada zaokupljaju Europsku uniju, dakle pitanja zaštite zajedničkog ekonomskog prostora, prostora građanskih prava i individualnih sloboda, te prilagođavanja okolnostima u kojima je proces globalizacije bankrotirao.

Odgovor uz pomoć populističkog kvazisuverenizma, što ove države gura u Putinovu orbitu, gasi svaki europski interes za procese što se u ovom dijelu Europe odvijaju. Problem je, međutim, što će u suvremenim uvjetima biti još teže prevladati posljedice takvih pogrešnih politika, nego što je to bilo devedesetih. A vidimo da u devedesetima, osim Slovenije i Hrvatske, druge države u ovom prostoru nisu izbjegle razornom utjecaju memorandumskog antidemokratskog etatizma.