Vlahović: "Francuska" sjećanja povodom Dana crnogorske nezavisnosti

Piše Miodrag Vlahović

Moje prvo diplomatsko putovanje u svojstvu ministra inostranih poslova je bilo vrlo zahtjevno. Krajem avgusta i početkom septembra 2004. godine, mislio sam da bi posjete Berlinu, Parizu i Vašingtonu, sa podrazumijevajućim učešćem na redovnom godišnjem zasijedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija bile najbolji način da novoizabrani ministar vanjski, u ime Vlade, potvrdi odlučnost Crne Gore da organizuje referendum o nezavisnosti, sa jasnom željom i spremnošću da, u tom procesu, iskaže maksimalnu kooperativnost sa, kako se to obično kaže, relevantnim subjektima i činiocima medjunarodne zajednice, i da prihvati najviše demokratske standarde, ali i da, pritom, ostane čvsto i odlučno na kursu obnove naše nezavisnosti. Takvu poruku nije bilo jednostavno prenijeti, iz razloga koji su se ticali i naše tadašnje unutrašnje političke konstelacije, ali i zbog percepcije crnogorske situacije na raznim diplomatskim adresama, bližim i daljim ...

Danas, na jedanaestu godišnjicu referendumske odluke građana Crne Gore, koja nas je vratila na političku mapu Evrope i svijeta, sjećam se tog putovanja po detaljima kojima protek vremena nije ugrozio zanimljivost, već im je, možda, dao i novu dimenziju.

Naime, pošto smo završili posjetu Berlinu (o tome povodom neke druge obljetnice) put na je poveo u Pariz.

U francuskom ministarstvu inostranih poslova, čuvenijem kao Ke D'Orsej, našu malu delegaciju  je dočekao ambasador Fransoa Teral, koji je bio na čelu departmana koji Francuzi i danas zovu "za kontinentalnu Evropu" (evropske zemlje van EU, uključujući Rusiju i Tursku, naravno).

Objasnio sam domaćinu (koji je ranije bio ambasador u Skoplju, a koji će kasnije biti poslat za Beograd), naše osnovne ideje i razloge zašto očekujemo da i Francuska, bez obzira na razne slojeve u njenom istorijskom odnosu i pamćenju koje se tiče Crne Gore, iskaže tolerantan i konstruktivan odnos prema našim legitimnim interesima i aspiracijama.

Gospodin Teral me je strpljivo saslušao, mada su dvije ili tri uzgredne opaske, koje ni danas, poslije toliko vremena, ne bi bilo korektno citirati, pokazale da je naš domaćin baš onog kova i stanovišta koje su Crnogorci upamtili, ili o kojem su sa zakašnjenjem učili - o nesrećnim godinama po završetku Prvog svjetskog rata, u Versaju i poslije Versaja.

Kada su te "uvodne napomene" okončane, francuski diplomata je rekao: "Ministre, to je vrlo zanimljivo, hvala Vam. Ali, prije nego što Vas ugostimo ručkom, imao bih tri kratka pitanja za Vas".

Nisam znao što, ali sam znao da nešto slijedi. (Pitaj, pomislih brzo, ma ću ti odgovoriti.)

"Prvo, ministre, recite mi, molim Vas, kakva je razlika izmedju Srba i Crnogoraca, jer ja ne vidim nikakvu razliku?"

"Ni ja ne vidim, ambasadore. I Srbi imaju, baš kao i Crnogorci, jednu glavu, dvije ruke i dvije noge. Isti ljudi, zapravo, baš kao Hrvati ili Francuzi. Medjutim, kada bi imali vremena, mogao bih Vam pričati o kulturološkim, tradicionalnim, sociološkim, socio-psihološkim, jezičkim i mnogim drugim razlikama i nijansama, uključujući i onu da Crnogorci, baš kao i Albanci, poznaju plememsku organizaciju društva, što je Srbima nepoznato. Ali, u pravu ste, ambasadore, svi smo mi na Balkanu isti i vrlo različiti, istovremeno."

"Dobro, ministre", nastavio je g. Teral, koji je i tada bio poznat po iznijansiranim privatnim stanovištima o svim pomenutim narodima, "a da li Vi zaista mislite da je, kako ste rekli, činjenica da etničke manjine kod vas podržavaju nezavisnost Crne Gore, dobra stvar?"

"Nije dobra, ambasadore, već najbolja", uzvratio sam odmah. "Mada, mislio sam da smo u Parizu, Francuska, dje su te stvari odavno apslovirane. Podrška naših manjina je za nas dokaz da projekat crnogorske nezavisnosti nije još jedan u nizu balkanskih nacionalizama. To je naša najveća prednost i to nam daje razlog za optimizam."

Domaćin me je pogledao i hladno završio: "Ministre, zar Vi zaista vjerujete da će Vaša zemlja, ako postanete nezavisni, biti ekonomski održiva?"

"Naravno da neće, dragi ambasadore, pomrijećemo svi od gladi. Apropòs, kad će taj ručak?", pogledao sam sagovornika. Razgovor je bio završen - i vuk sit, i ovce na broju.

(Moj mali problem sa Francuzima je bio, a i ostalo, što ne govorim francuski, iako je moja majka profesorica francuskog i vrsni prevodilac. Takva moja namjerna napomena na početku razgovora sa Francuzima nije bila uvijek najbolje shvatana, posebno ne prije nego smo postali nezavisni.)

Razgovor za ručkom je protekao u najboljoj atmosferi, izuzev, možda za tadašnjeg ambasadora Državne zajednice, g. Diklića, koji nam se u medjuvremenu pridružio. Njega sam zamolio da se ne glaska, već da vodi zabilješku za mog srpskog kolegu u Beogradu, Vuka Draškovića.

2006.

Fransoa Teral je imao, tih godina, kolegu ambasadora Francuske republike u Beogradu, jednakih stavova i (ne)odgovorenih upita. Zvao se Ig Perne. Imalo bi i tu raznih dogodovština i situacija - ali da ne "evociramo uspomene" u neprikladnim količinama. Francuski diplomata na službi u Podgorici, Žonatan Lakot (jedan od najboljih diplomata koje pamtim) i njegov nasljednik, rodom iz Marseja, g. Bareli, bili su svjedoci ... Što nas dovodi do referendumske noći, kada, poslije izvjesne konfuzije i nedoumice, u posljednjem satu tog istorijskog dana, postaje jasno da smo pobijedili, da je Crna Gora pobijedila. U Vili Gorica smo, diplomatski prijem u toku, i g. Bareli mi pruža telefon. Ambasador Perne, iz glavnog grada Srbije, viče u slušalicu: "Čestitam, ministre! Želio sam da Vam ja prvi čestitam!"

"Hvala, ambasadore, od srca, eto smo dočekali da nam Francuska prva čestita!"

2017.

Ove godine smo dočekali i da našem princu Nikoli Francuska dodijeli Legiju časti. Priznanje za kuću Petrović Njegoš, ali jednako za Crnu Goru, koja je preživjela i doživjela da joj i zvanični Pariz oda poštovanje. I prizna nekoliko važnih stvari.

(Prije nego što završimo ove retrospekcije i prisjećanja, a da ne bude zabune i krivog tumačenja: Francuska je svih pomenutih godina podržala Crnu Goru, nenametjivo i bez pompe, ali vrlo prijateljski i efikasno. Diplomatske i druge službe su u ključnim momentima i u vezi bitnih stvari  pomagale Crnoj Gori. Kad protekne još vode Senom i Moračom, biće prilike da se ponešto kaže o tome, s obije adrese.)

2017.

Danas, povodom Dana nezavisnosti, kada se malo bolje razmisli, ona tri pitanja ambasadora Terala su, zapravo, legitimna, čak i da ih ne postavi francuski diplomata, ili bilo koji drugi diplomata. I kada se liše izvjesnog, manje ili više elegantnog, cinizma, ostaje suština: ko smo mi, kako ćemo medjusobno i zajedno, svi mi u Crnoj Gori, i - "su čim" ćemo?

Crnogorska politika je uspjela, u posljednjih dvadeset godina, atipično i za Balkan i za samu crnogorsku istoriju, da postigne sve važne pobjede mirno, bez krvavih sukoba, meteža i destrukcije. Naši odgovori su bili pravi i u pravo vrijeme, gotovo nestvarno uspješni - kao da smo velikom brzinom projurili kroz iglene uši istorije, a "ni po dlaci"!

Donijete su odluke koje imaju istorijsko značenje i domete, ali su to, ipak, odluke, jednokratni akti - koje mora slijediti fokusirana i efikasna politika i upravljanje državom, da bi rezolucije dobile puni smisao i opravdanje u vremenu, za godine i godine pred nama.

Jedanaesta godišnjica obnove nezavisnosti nas podsjeća na izazove i obaveze. Jer, nezavisnost je, prije svega, obaveza.

Pitanje identiteta je prvo, još uvijek otvoreno, nezavršeno i zapušteno, bolno, pa čak i neprijatno za mnoge (i u vlasti, i van nje) - da bude i spomenuto.
Centralno pitanje crnogorskog identiteta i održivosti Crne Gore kao nacije i društva je - pitanje crkve.

Srpska crkva u Crnoj Gori je anomalija - i po kanonu i po zemaljskim zakonima. Ona je stožer otpora crnogorskoj kulturnoj i nacionalnoj emancipaciji, ispostava inostranih interesa u našoj zemlji - upravo onih kojima je i nezavisnost, pa i sve ono što je poslije nje došlo, a posebito naša evropska i atlantska orijentacija i pripadništvo - mrzno i neprihvatljivo. Ono što je za Crnu Goru najbolje i najsigurnije, za ovu organizaciju je anatema i neprijatelj.

Najodgovorniji pokušaj da se postave temelji jedne regularne situacije i civilizovanog rješenja je pružen u nacrtu Zakona vjerskim slobodama. Crkva u Crnoj Gori mora biti jedinstvena, njena se ingerencija mora ticati isključivo teritorije Crne Gore, njen poglavar mora biti biran uz znanje i saglasnost crnogorskih svetovnih vlasti, njena imovina i poreske obaveze moraju biti vraćeni u zakonite okvire, baš kao i njeno ime.

Kada ćemo i kako to postići, ostaje upitno. Ovako kao do sada sigurno ili vrlo vrlo vjerovatno nikad nećemo. Situacija koja sada tavori i vlada je, na duge staze, neodrživa. Ona razjeda i ugrožava sva pitanja našeg identiteta, od nacionalnih i državnih simbola, do obrazovne i kulturne matrice koja Crnu Goru treba da drži ucijelo i da je razvija kao moderno društvo.

Drugi upit je onaj koji se tiče medjuetničkih odnosa. Post-referendumska Crna Gora i njena politička elita - opet: i ona na vlasti i ona van nje - nisu smogle snage, a za to treba i znanja i vizije - da ponude model koji bi konačno marginalizovao hroničnu istorijsku ozlojedjenost i podvojenost crnogorskog političkog bića.

Neki su, u naletu želje da se tako napravi prečica ka vlasti, potencirali ideju tzv. "nacionalnog pomirenja". Rezultate vidimo: prečica je ispala slijepa ulica, ali je zato potencirano političko djelovanje u kojem etnička i vjerska pripadnost (ili interpretacija istih) igraju presudnu i definitivnu ulogu.

Zato i kod nas - istina, još u povoju - imamo fenomene i procese koji su, na primjer, premrežili i okovali Bosnu i Hercegovinu i one koji udaraju na temelje makedonske države, da tu zaustavimo naše nabrajanje primjera u regionu kojem pripadamo.

Zato ne treba da čudi što se, kao poželjni model, promoviše manje ili više vidljivi klijentilizam i ad hoc dogovori "nacionalnih elita", koji treba da se dogovore kao tobožnji predstavnici "njihovih"  naroda, a ne kao izabrani predstavnici gradjana. Po upute za takve projekte se ide, poslije Beograda, u Moskvu i u Grozni. Logično.

S druge strane, crnogorska politička istorija još uvijek čeka na političara srpske denominacije da učini iskorak ka onome što pripadnici drukčijeg političkog svjetonazora zovu "istorijskim političkim kompromisom", odnosno političkom platformom koja će poći od neizmjenjive činjenice da je ova zemlja nezavisna i da takva treba/mora da ostane. Bez takve jasne i potvrdjene pozicije, uzalud su i stari i novi političari sa tog krila politike u Crnoj Gori - bez obzira da li vežu ili ne vežu kravate, i da li fingiraju da o bitnim pitanjima nemaju mišljenje.

Na kraju, iako je to tema koja zahtijeva šire i dublje znanje, posebno ono koje se tiče koncepcija i modela ekonomskog razvoja: Crnoj Gori je potrebna nova ideja vodilja u kontekstu ekonomskog razvoja.

Pitanja regionalnog razvoja, koncepta razvoja turizma, ne samo na jugu, pitanje neiskorišćenih potencijala u energetici i poljoprivredi i mnogi drugi upiti čekaju na efikasne odgovore.

Razlika izmedju našeg Sjevera, s jedne, i centralnog dijela i Primorja, s druge strane, raste iz dana u dan. Taj proces - a nužda će nas natjerati da se i njime, svi se nadamo - na vrijeme, pozabavimo, ukazuje da crnogorsko društvo i ekonomija, kao, ipak, male i kontrolabilne cjeline, imaju, još uvijek, mnogo praznina i nedorečenosti.

Poslije ulaska u NATO, Crna Gora će imati bezbjednosni okvir i platformu da se posveti stabilnom i održivom odgovoru na ova i mnoga povezana pitanja i probleme.

Nezavisnost je obaveza, prije svega ona koja se tiče potrebe da nadjemo prave odgovore, ali i povijesna potreba i interes da ne kompromitujemo odluku od 21. maja 2006., na koju smo svi, sa pravom, ponosni.