Sjedinjene Države ludila

Piše: Belen Fernandez

Otkako je na vlast došao američki predsjednik Donald Trump, dvije teme za diskusiju postaju sve popularnije: da li je ovaj čovjek lud i da li je prikladno pričati na temu da li je ovaj čovjek lud. Iako se mnogi psihijatri, zdravstveni radnici i medijske ličnosti drže ideje da nije etično javno raspravljati o mentalnom zdravlju šefa države, drugi smatraju da je nerazborito ovo doživljavati kao tabu-temu.

U razgovoru za Independent, na primjer, dr. Brandy Lee sa Univerziteta Yale citirala je Trumpovo "bockanje Sjeverne Koreje" i spontano bombardiranje Sirije kao indicije da njegova "nestabilnost, nepredvidivost i impulsivnost... ukazuju na opasnost zbog mentalnog oštećenja." New York Times je u februaru objavio pismo koje je potpisalo 35 profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja zabrinutih da Trumpove "riječi i ponašanje sugeriraju duboku nesposobnost empatije".

Zbog takvih osobina, kažu autori, ljudi "iskrivljuju stvarnost, tako da ona odgovara njihovom psihičkom stanju, napadajući činjenice i one koji ih prenose."

Ova dijagnoza izgleda poprilično tačna, kao što svako može reći nakon što baci pogled na predsjednikov profil na Twitteru. Ali, iako Trumpovo neprimjereno držanje predsjedniku daje auru neobuzdane opasnosti, treba se prisjetiti da ni njegovi prethodnici na predsjedničkoj poziciji nisu imali mnogo poena u oblasti empatije.

Djeca kao 'kolateralna šteta'

Odmah pomislim na tajnu "listu za odstrel" Baracka Obame, kao i uzbudljive eskapade Georgea W. Busha u Afganistanu i Iraku, bombardiranje bivše Jugoslavije u režiji Billa Clintona, barbarsku invaziju na Panamu Georgea H. W. Busha i svaki drugi oblik pokolja i globalne pljačke uz podršku SAD-a, koji su karakterizirali imperijalnu politiku od početka. Nazovite to ludilom prisutnim u obje stranke, postojećim stanjem koje sačinjava jednu od samih osnova američkog političkog establišmenta.

Uistinu, iako se veliki broj državljana Trumpove Amerike možda plaši da su predmet okrutnog novog psihološkog eksperimenta, činjenica je da je američko društvo bolesno već neko vrijeme, a Trump jednostavno predstavlja najnoviji - i veliki - simptom ove psihičke bolesti. Prije svega, neumoljivi kapitalizam s kojim je SAD neraskidivo povezan nije pogodan za kolektivnu mentalnu stabilnost i podrazumijeva pokvarenu potragu za profitom na račun ljudske dobrobiti.

U kapitalističkom pristupu naglasak se stavlja na uspjeh pojedinca, što neizbježno urušava veze u zajednici, koje, naravno, dodatno propadaju u skladu s kontinuiranim tehnološkim napadom. Prožimanje postojanja s elektronskim uređajima koji remete pažnju rezultira situacijom u kojoj je fizička interakcija između ljudi - koja je, prema većini, preduslov za mentalno zdravlje - u sve većem broju slučajeva zamijenjena interakcijom između čovjeka i ekrana njegovog mobilnog telefona.

Nije prenapregnuto nagađati da u kapitalističkom dobu institucionalizirane distrakcije empatije ima veoma malo. To opet znači da Trump nije jedini koji pati od "duboke nesposobnosti da saosjeća", iako je on zasigurno bolje opremljen da u skladu s tim djeluje. U sklopu sve raširenijeg konteksta otuđenosti od stvarnosti, nedostaci empatije su, bez sumnje, zarazna muzika za uši onih koji se bave bacanjem bombi ili drugim oblicima sociopatskog ponašanja. Za primjer ove druge kategorije prisjetite se vremena kada je izvjesni utjecajni američki političar tvrdio da je "cijena" za ubijanje pola miliona iračke djece putem sankcija za postizanje američkih političkih ciljeva bila "toga vrijedna" (natuknica: to nije bio Donald Trump).

Znatni mentalni danak

I dok se zdravlje američke odbrambene industrije generalno tretira kao nacionalni prioritet, ne može se reći da je tako kada je u pitanju zdravlje dijelova domaće populacije, koje naizmjenično zauzimaju poziciju kolateralne štete ili de facto neprijatelja u raznim vladinim ratovima protiv tamnoputih ljudi, siromašnih ljudi, imigranata, zdravstva... Za mnoge Amerikance imperativ da se bore s takvim antagonizmima - da i ne spominjemo neprilike uobičajene situacije u kojoj su vječno zaduženi u zamjenu za obrazovanje i druge usluge - može odnijeti znatni mentalni danak.

Meni je, kao američkoj državljanki koja je rođena i odrasla u ovoj državi, u najmanju ruku zanimljivo da od više od 60 država u koje sam putovala i u kojima sam živjela domovina je jedino mjesto na kojem sam doživjela akutne napade panike - neki od njih su trajali po nekoliko mjeseci. Da ne bismo očajavali, napredna američka farmaceutska industrija uvijek je tu i pobrinut će se da prekomjerna upotreba lijekova ostane ključna i da se bolešću proglasi sve što može - osim, naravno, sociopolitičkog konteksta, koji izaziva psihičke i druge bolesti i garantira njihovu unosnu eksploataciju.

Sada, s dolaskom Trumpa - koji ne osjeća potrebu ni da zamaskira svoj rat protiv stvarnosti iza pseudo-civiliziranog diskursa - već depresivna situacija postala je otvoreno takva. Svaki novi izljev protiv Meksikanaca, muslimana, "takozvanih" sudija i drugih neprijatelja koji ispunjavaju predsjednikove objave na Twitteru može učiniti da se čak i oni mentalno najzdraviji počnu plašiti da lude. Izgleda, onda, da nema boljeg trenutka od sadašnjeg da se ukloni stigma povezana s pričom o mentalnim oboljenjima kako bismo mogli intenzivnije razmotriti trenutnog predsjednika u historijsko-psihološkom kontekstu.

Jer, ignorirati širu sliku bi bilo sasvim ludo.