Pismo iz dijaspore: Iz pravoslavlja u srbovanje, iz srbovanja u negiranje vlastitog naroda

Piše: Mario Đurović

Kao dijete oca Crnogorca i majke Hrvatice, rođen van dosega i utjecaja Srpskog obrazovnog sustava, sagledavajući istoriju vlastitog naroda na adekvatan, nepristran način, uviđao sam greške samih Crnogoraca povodom vlastitog kulturološkog vaspitanja i krivog tumačenja nekih čisto logičkih činjenica. Nijesu tome krivi sami Crnogorci, neko asimilatorska politika koja se provodila. Nijesu u Crnoj Gori huškači i konstantni agitaori Srbi, Rusi, Albanci, Bošnjaci ili neki drugi koji su došli u Crnu Goru živjeti, već dio samih Crnogoraca koji se predstavljaju kao nešto što nijesu ili bi htjeli biti.

Podjele crnogorskog društva stvaran su, ali i stvoren problem kao i nekanonska Srpka pravoslavna crkva u Crnoj Gori koja još više produbljuje jaz među Crnogorskim narodom. Filijala SPC-a vješto, već skoro 100 godina, a zasigurno agresivno zadnjih 25 godina priča laži-bajke o samom crnogorskom društvu i narodu, a najglasniji među njima je zasigurno Mitropolit SPC Amfilohije - Crnogorac kojemu je draže biti Srbin... pa ako je tako, neka mu, nitko nema ništa protiv ali neka ne “gazi” zemlju čiji nosi pasoš i radi koje ima platu, u kojoj se slobodno kreće kao i svaki drugi građanin CG. Neka se pošteno pogleda u ogledalo i zapita sebe da li je na pravdi Boga to što čini... ako u Boga vjeruje.

Kako bi sagledali današnju situaciju moramo se povratiti jedan vijek unazad. Novonastala Država SHS koja je stvorena velikom većinom na krvi Crnogoraca i Makedonaca, nije strijepila pri potpunom slomu te dvije nacije. Pritom je Crna Gora bila suverena država sa kraljem, vladom i ostalim državnim insitucijama. 

Vazda sam govorio da su Srbi imali najbolju poziciju da pokažu svijetu čast i poštenje (tvrdim da ima Srba koji mogu biti primjer časti i povećem broju Crnogorca) ali krivo vođena agresorska politika koja se i danas osjeća, a koja je dominirala na čelu sa srpskom elitom, spriječila ih je da priznaju kako su zločini u Crnoj Gori od 1918. do 1927. godine bili sprovođeni po državnoj naredbi. Takav je bio stav Kraljevine Srbije; ukinuti suverenu Kraljevinu Crnu Goru, dobiti izlaz na more, ponuditi laži o porijeklu Crnogoraca koje su poprimile poveći zamah među Crnogorcima, do onih da su se izmišljali preci na Kosovu, pa se tome pridodavao još i plemićki status. Nešto što je krenulo kao propaganda, dobilo je danas posljedice u podjeli Crnogorskog naroda na Crnogorce i Srbe. Ovaj dio koji se NE izglašava Crnogorcima, a to jesu (po njihovom mišljenju oni su oni pravi Crnogorci – čisti Srbi koliko god to apsurdno zvučalo) njih ne treba kriviti, s njima treba pričati i na čvrstim dokazima pokazati i pomoći da se vrate svom kulturološkom korpusu jer nad njima je izvršen etnocid.

Po definiciji etnocid je uništavanje i pritisak na kulturu i jezik etničke skupine. Za razliku od genocida, skupina nije fizički uništena, ali jest njena kultura. Dezintegriše se i prisilno stupa iz manjinskog u većinsko društvo. To se sprovodi preko sveopćeg učestalog nametanja jezika (lingvocid), devastiranja kulturne baštine, religije, oduzimanja i nasilnog podučavanja mladih članova skupine tuđinskoj kulturi i jeziku. Je li to prvi put da se desilo od susjednog naroda? Što je bilo kad je Nemanja napao Duklju - potpuno uništenje svih crnogorskih gradova, osim Kotora (uništavanje kulture). Pored arhiepiskopije u Baru i kasnije po podjeli kršćanstva na Istočnu i Zapadnu Crkvu, Duklja je bila većinom rimo-katoličke vjere, a sa dolaskom Nemanje nasilnim putem se nametala pravoslavna vjera, iako i na području Duklje je bilo bogumila koji su proizašli iz Barske arhiepiskopije. Ivan Crnojević sa sa razlogom nije navodio srpske svetitelje u kalendar jer ih Cetinjska Mitropolija nije ni poznavala kroz tradiciju; ni kulturološku ni vjersku, što znači da je direktna nasljednica Barske Arhiepiskopije iz X vijeka i sa pravom nasljednica Crnogorske tradicije, tradicija tog podneblja koji su državotvorni narod sa srednjevjekovnom etnogenezom Dukljani-Zećani-Crnogorci.

Asimilatorskom činu Crnogorci su se oduprijeli 2006. godine i zajedništvom svih; Crnogoraca i manjina, zbacili sa leđa teret sjeverne države i naroda i za vazda poručili još jednom od vremena Balšića, vladara Zete, da projekt Velike Srbije i izlaz na Jadran neće biti moguć preko leđa Crnogoraca.

Čuju li se upozorenja Crnogorske nacionalne zajednica u Beogradu koja konstatno upozorava na drastično smanjenje broja nacionalnih Crnogoraca, na organizovanu asimilaciju nacionalno opredijeljenih Crnogoraca koji žive u Srbiji? Čuju li se riječi g. Amfilohija? Što sve govori protiv države u kojoj se rodio, ali koja ga nije vaspitala jer je to odradila Beogradska patrijašija! Sve se i danas vrši u korist srbovanja a kako je došlo do toga i čemu to? Zbog nacionalističkog ekspanzionizama, Srbi su doživjeli preobraćenje - s pravoslavlja u srboslavlje - Si diis place! (ako bogovi mogu takvu glupost podnijeti!).

Ono u što sam siguran je da nigdje ne postoji tolika mržnja prema svome narodu kao što je to slučaj u Crnoj Gori s većinom opozicije! A, u toj opoziciji, zapravo, sjede Crnogorci koji se više ne smatraju tako, kao ni što im se preci nijesu tako iskazivali 1918. godine. I to nije problem, ima asimiliranih i u današnjoj Hrvatskoj i u Bosni (prvenstveno pravoslavnih Vlaha koji su ušli u srpski kulturološki korpus iza 19. stoljeća) ali ono u što sam siguran da ja kao Crnogorac koji je rođen u Hrvatskoj đe sam i živio, ni ne pada mi na pamet da ne volim zemlju koja me je othranila ili da kažem nešto protiv svoje države. Ne pada mi na pamet da se odričem državljanstva države u korist neke druge, a koja mi je omogućila da se razvijam kako ja smatram da je najbolje iako pripadam drugom kulturološkom korpusu.

Ne pada mi na pamet jer volim svoju zemlju iako sam nasljedstvom Crnogorac i tu nema ništa sporno. Da kažem iskreno u Hrvatskoj se biraju stranke između lijeve i desne opcije u kojoj je više manje naglašeno tko će prisustvovat Bleiburgu, a tko neće, a ne za i protiv države kako je slučaj u Crnoj Gori. Mi iz dijaspore se samo pitamo; “Dokad više će se tolerirati nacionalistički istupi i pozivanje na nerede u državi radi svrgavanja legitime vlasti samo jer je ofarbana crveno-zlatnom bojom? Dokad će se tolerirati kao što se niđe ne tolerira iznošenje obilježja drugih država i s time nepoštivanje Ustava Crne Gore?” Crnogorska država mora skupiti hrabrosti i takve istupe jasno sankcionirati. U Hrvatskoj, Njemačkoj, Francuskoj (i td.) takve stvari su nezamislive. U tim je državama jedino normalno da se sve stranke bore za boljitak cjelokupnog društva i napredak države.

Velji pozdrav iz Frankfurta na Majni!