13 °

max 20 ° / min 12 °

Petak

01.11.

20° / 12°

Subota

02.11.

21° / 13°

Nedjelja

03.11.

20° / 11°

Ponedjeljak

04.11.

19° / 9°

Utorak

05.11.

18° / 9°

Srijeda

06.11.

17° / 10°

Četvrtak

07.11.

17° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Medijske slobode kao sloboda vrijeđanja i optuživanja

Stav

Comments 2

Medijske slobode kao sloboda vrijeđanja i optuživanja

Autor: T. R.

  • Viber

Piše: Slobodan Jovanović

Da li je tužba Svetlane Cece Ražnjatović protiv Jelene Karleuše udar na slobodu riječi? Naravno, zezam se, mada me jako zanima kako će Ceca nacionale objasniti da živi u kući koju je njen muž zaradio noseći gajbice na plantažama kajsija u Grckoj. Ovaj trivijalni primjer mi je bio samo povod za opservaciju na temu kako to javno mnjenje u Srbiji priziva instituciju presumpcije nevinosti u slučaju dvije pevaljke, a na drugoj strani je moguće, bez ikakvih posljedica, ljude proglašavati najgorim mogućim kvalifikacijama tek na osnovu najobičnijih špekulacija?

Daleko od toga da ne razumijem potrebu da se u tranzicionim društvima otvori prostor za kritiku vlasti i spriječi potreba političara da medije stave pod svoju kontrolu, ali što se dešava kad se pravo na kritičko bavljenje vlastima izvitoperi i pretvori u klasičnu klevetu, iznošenjem špekulacija, indicija i polučinjenica, odnosno kreativnim obrađivanjem pojedinih saznanja, kombinovanjem činjenica i laži? Iznošenje čiste laži nikada nema takav efekat kao kombinovanje sa nešto opštepoznatih ili manje poznatih činjenica.

Kada nije potrebno dokazivati da su tranziciona društva raj za raznorazne muvatore, tzv. kontroverzne ličnosti i osobe sa kriminalnim dosijeima, i kada ne postoje tranziciona društva koja nijesu pratile uzurpacije društvene imovine, malverzacije, prljavi kapital, onda nije nikakav problem plasirati u javnost, niti je potrebno mnogo truda, bilo koju vrstu optužbi i kriminalizacije koga god hoćete. I

ako mediji na zapadu, u demokratskim društvima, obavezno imaju pravnika, ili angažuju advokatsku kancelariju, kako bi unaprijed procijenili rizik od objavljivanja „kontroverznih informacija“, optužbi ili difamacija bilo koje vrste, čelnici tih država su procjenili da je kudikamo manja šteta kaubojsko „novinarstvo“ i bezobalna sloboda u optuživanju, vrijeđanju, kvalifikacijama, od cenzurisanih medija i manjka kritičke riječi u javnom prostoru, bilo da dolazi iz medijskih, političkih, NVO, ili akademskih krugova i stručne javnosti.

Već sam dosadan sa pominjanjem medijske, političke i hajke iz nevladinog sektora koja je vođena protiv pokojnog srpskog premijera, Zorana Đinđića. I mnogi drugi nešto slično konstatuju, ali se, nažalost, sve završava na nivou konstatacija. Ni ti isti koji pominju „slučaj Zorana Đinđića“ nijesu ništa promjenili u svom odnosu i načinu komuniciranja sa javnošću. Ono što dodatno dramatizuje situaciju jeste u kojoj mjeri postoji spremnost da se koriste najprizemnije laži i spremnost da se istrajava u njihovom dokazivanju zloupotrebljavajući i svoju porodicu. Primjera radi, čovjek koji je sa Dragošom Kalajićem osnovao devedesetih godina srpsko udruženje u Italiji, među desetinama optužbi na račun pokojnog premijera, sa namjerom da me ubjedi kako se radi o najobičnijem kriminalcu, ispriča mi kako je Zoran Đinđić, kao premijer, izašao sa pregovora o privatizaciji cementare u Popovcu sa koferom u kojem je bilo, ni manje ni više, 20 miliona USD!

To je začinjeno zaklinjanjem u sopstvenu đecu i njega i „svjedoka“ tog čina, od kojeg je dobio „informaciju“. Kako pripadam onima koji znaju koliki kofer je potreban za 20 miliona USD i kao neko ko se skoro pola svog života profesionalno bavio spoljnotrgovinskim poslovima i ko zna da se provizije sa više nula ne isplaćuju na taj način, samo sam mogao da se nasmijem na iznijete gluposti. Ono što je, ipak, ostalo kao utisak jeste koliko daleko su neki ljudi spremni da istraju u svojoj laži i koliko im ništa nije sveto u tome. Oni su u tome u nedostižnoj prednosti u odnosu na nas koji mjerimo svoje riječi i ne optužujemo druge u ono za što nijesmo sigurni.

Crna Gora je u velikoj mjeri, sem u državnom statusu, najobičnija kolonija Srbije. I u kulturološkom, i u političkom, i u mnogim drugim oblicima čovjekovog bitisanja. Naravno, uključujući i medije. Tačnije, posebno medije. Istorija kaže da se prije okupacije Crne Gore 1918-te u Crnoj Gori nije znalo za psovku. Čak i nakon toga je majka bila svetinja i svako njeno pominjanje u tom kontekstu se završavalo, u najmanju ruku, tučom. Danas smo mi evoluirali do tog stupnja da više ne postoji ništa što je sveto, oguglali smo na sve, uključujući i na na uvrede na svoj račun, na račun svoje porodice, društva, stranke, nacije, zemlje, ... Mediji jesu teoretski četvrti stub demokratije. Međutim, oni su u slučaju Crne Gore (i Srbije naravno), u dobrom dijelu, najsubverzivniji element društva, kojem nije namjera da informiše građane o svemu što se dešava u društvu, edukuju ih u stvarima koje nadilaze saznanja prosječnog građanina, već da stvore konfuziju i zatruju javno mnjenje do granica u kojima su mogući svakakvi raspleti, ponajmanje demokratski i progresivni.

Dobili smo generaciju medijskih, političkih i nevladinih poslenika kojima sve basta, za koje su sva sredstva dozvoljena i kojima nema ništa sveto. Oni koji ne žele da budu dio tog brloga, po već objašnjenom scenariju, biće etiketirani sa desetinama kvalifikacija, poput „plaćenici“, „posljednja odbrana kriminalnog režima“, ... Da ne prebiram po ideološkim bljuvotinama koje izriču ljudi zarobljenog uma i koji projektuju sebe i svoj mizerni karakter u bavljenju drugima.

Moj posljednji boravak u Crnoj Gori, punih mjeseca dana, obilovao je pričama o „koferima sa 20 miliona USD“. Trebalo bi mi nekoliko stranica da opišem kakve sam sve opise kriminala „saznao iz prve ruke“, ko je sve i koji nivoi su akteri tih kriminalnih radnji. Podosta toga je u domenu SF-a. Uglavnom se ne pominju imena, već se asocira da su „svi umješani“. Razuman čovjek nema problema sa pretpostavkom da u vlasti koja traje koliko traje, koja je funkcionisala u ratnim uslovima i sankcija, koja je vršila vlast kroz čitav tranzicioni period (koji, btw, još traje, bez naznaka kraja), ima mnogo onih koji su se dobro omastili. Kao da ne živim u društvu koje je vjerovatni šampion u tome, bez obzira na nekoliko promjena vlasti. I vjerovatno je da imam malo uvida u to ko je od partijskih činovnika sebe „ugradio“ u pojedine poslove na lokalnom ili nekom drugom nivou. Ali, bez obzira na mjesto življenja, čitavo vrijeme moje profesionalne djelatnosti bio sam povezan sa Crnom Gorom. Iako se to mnogima čini nevjerovatno, čak sam ubijeđen da mnogo bolje poznajem što se događalo u Crnoj Gori, posebno devedestih godina prošlog stoljeća, od mnogih koji žive u Crnoj Gori. Kad si dio poslovnog svijeta mnogo bolje se i lakše dolazi do informacija ko se čime bavi i koji poslovi su se obavljali u ondašnjoj državi.

Mnogi bi htjeli da mistifikuju poslove koje su dešavali pod dirigentskom palicom države Crne Gore, ali, u to vrijeme, svi ti poslovi su bili daleko transparentniji od svega onog što se dešavalo u Srbiji. Čitav poslovni svijet je znao ko je u Crnoj Gori ovlašćen od države da se bavi nekim poslom: bilo da se radi o uvozu nafte preko Skadarskog jezera, firmama preko kojih je išao, državne agencije koja je naplaćivala jedinstvene takse po uvozu (u žargonu „Milov porez“), bilo da se radi o tranzitu cigareta preko teritorije Crne Gore, državnoj agenciji koja je naplaćivala tranzitne takse, špediteru koji je obavljao posao tranzita, skladištenja, etc, bilo da se radi o firmama preko kojih su se zatvarale poreske obaveze firmi iz Srbije (oni koji su se bavili biznisom u to vrijeme znaju da je to bilo izbjegavanje poreza), registrovali automobili, i da ne nabrajam dalje.

Nije mi strano ni ko je dobijao u vrijeme ogromne inflacije dinarske kredite, među kojima se nalaze i mnoge ličnosti koje se danas predstavljaju kao lučonoše borbe za pravnu državu. No nije mi namjera da se bavim pojedincima, već mi je namjera da demistifikujem priču o Crnoj Gori kao „kriminalnoj državi“, koja je plasirana još u doba Slobodana Miloševića i koja je dio specijalnog rata protiv Crne Gore do današnjih dana. Ni danas ne postoji ubistvo ili mafijaški obračun u Srbiji za koje, na neviđeno, nijesu odgovorni „crnogorski klanovi“.

Neću se „u sitna crevca“ baviti time što se događalo u Srbiji u vrijeme devedesetih prošlog stoljeća, samo ću reći da su u to vrijeme u Srbiju ulazili dnevno između sto i sto pedeset šlepera cigareta, da su se tim poslovima bavili, između ostalih, sin predśednika države, prvi čovjek policije, da su ulazile barže sa naftom Dunavom, da su redovno ulazili maršutni vozovi sa gorivom preko Dimitrovgrada, A DA U DRŽAVNU KASU SRBIJE NIJE UŠAO NIJEDAN DINAR OD TIH POSLOVA!!! Postavljam pitanje, kako je to Crna Gora proglašena za „kriminalnu državu“, iako je budžet Crne Gore punjen od poslova koji su rađeni uz blagoslov države, a Srbija nije kriminalna država iako su se svi poslovi obavljali u crnoj zoni i sav novac se slivao u privatne džepove?? Ili, postavljam pitanje svih pitanja: zašto srpsku javnost, srpske medije, nevladine organizacije, nikada nije interesovalo u kolikoj mjeri je oštećen srpski budžet, a toliko ih je interesovalo koliko je oštećen budžet države Italije zbog šverca italijanskih firmi, koje su cigarete tranzitirale preko teritorije Crne Gore i ilegalno ubacivale na teritoriju Italije? Pritom je neuporedivo više oštećen budžet Srbije od budžeta Italije!

Zašto je Crna Gora, zaslugom i nekih crnogorskih medija, plebiscitarno pristala da bude proglašena „kriminalnom državom“, i to od države koja je bila carstvo crnih poslova? Uostalom, tzv. crnogorski biznismeni su najveći dio profita ostvarivali na srpskom tržištu i tržištu Republike Srpske. Bilo da je riječ o cigaretama, doduše ne milion maraka po šleperu kako to izjavi neuki, nekadašnji i, nedajbože, budući predśednik Crne Gore, bilo da je riječ o nafti ili nečem drugom. Ovo sve pitam jer su mnogi mediji, nevladine organizacije i političke partije na ovom kukavičjem jajetu izgradile svoje platforme djelovanja i više nego dobru egzistenciju. Umjesto kritičkog i argumentovanog istraživanja prošlosti, dobili smo manipulaciju koja je poslužila za dalje kriminalizovanje Crne Gore i samoproglašavanje boraca protiv kriminala ljudi kojima je to jedini način da uspiju u javnom prostoru.

Priča o narko – mafiji i putevima droge preko Crne Gore je samo nastavak jedne te iste kampanje. Postoje u svijetu relevantne institucije koje se bave glavnim trasama šverca teških droga, najveći autoritet je američka DEA i godišnji izvještaji Stejt Departmenta, u kojima se ne pominje Crna Gora, ili se pominje samo marginalno u djelu šverca albanske marihuane, odnosno skanka. Suđenje Šariću pokazuje da se kokain iz Južne Amerike ubacuje u Evropu preko holandskih i španskih luka, luka sa ogromnim kontejnerskim i prometom rasutih tereta.

Pominje se i balkanska ruta heroina iz male Azije, preko Bugarske, Srbije, Kosova, ali se ne pominje Crna Gora. Čak ni u depešama Vikiliksa. Onima koji tvrde da je to cijena za poslušnost crnogorskih vlasti mogu samo da poručim da se manu geopolitike, jer je to tolika glupost da čak ne postoje riječi za njeno iskazivanje.

Nekada su se žene u Crnoj Gori, uz kaficu, bavile ogovaranjima i spletkarenjima. Danas se one bave prepričavanjima turskih serija, a muški dio populacije je preuzeo po kafanama bavljenje ogovaranjima, dokazujući jedni drugima ko je više upućen u kriminal koji se dešava u Crnoj Gori, u kriminalne poslove vlasti, nadgornajvajući se u „ekskluzivnosti“ i „povjeriljivosti informacija“.

Gospodo iz EU, vratite klevetu u zakonodavstvo Crne Gore, makar popisali do tančina što se sve odnosi na klevetu. Ovakvim javnim mnjenjem i njegovim zagađenjem samo ćete omogućiti nikogovićima i prodavcima šarenih laži politički uspon, vratiti Crnu Goru decenijama unazad i omogućiti svemu onome što je Crnu Goru držalo u mraku mitomanije, ideološke zatucanosti i otpora zapadnoj civilizaciji da doživi punu statisfakciju.

PS Dobar primjer rada medija u Crnoj Gori je odnos dnevnih novina Vijesti prema Crnogorskom pokretu, organizaciji čiji sam saosnivač. Svaku informaciju koju smo slali ostalim medijima kao Crnogorski pokret, bilo da je riječ o saopštenjima ili skupovima, slali smo i Vijestima! Nijednu informaciju, za razliku od ostalih medija, Vijesti nijesu objavile. Dakle, za njih Crnogorski pokret kao da ne postoji.

Prvi put da smo kao Crnogorski pokret dospjeli u Vijesti jeste nakon nastupa potpreśednika URA-e, Neđeljka Rudovića, na skupu Crnogorskog pokreta u hotelu Hilton 17.05.2017, kada je došlo do jednog pokušaja fizičkog nasrtaja i do negodovanja prisutnih dužinom i sadržajem govora g-dina Rudovića, koji je zloupotrijebio naše domaćinstvo za politički obračun sa političkim suparnicima. I tada je izvještaj uglavnom bio posvećen onome što je govorio Rudović, a ne ostalom što se dešavalo na izuzetno pośećenom i uspješnom skupu. Za Vijesti je vijest samo ono što oni smatraju da je u skladu sa uređivačkom politikom. Isti je odnos i prema Fakultetu za crnogorski jezik sa Cetinja i drugim institucijama koje, po Vijestima, ne pripadaju njihovim istomišljenicima.

Komentari (2)

POŠALJI KOMENTAR

Ćalasan

SVAŠTA! O kritici i kleveti, o CG kao srpskoj koloniji"osim u državnom statusu", o 4 stuba demokratije,O SVEMU PO NIŠTA.Autor je došao do GLAVNOG, da kritikuje Rudovića,URU i Vijesti.Ali zašto?Možda autor zna?A možda je i nešto reći hteo! A nije rekao ništa,osim da je kofer premalen?