Crna Gora na Zapadu

Piše: Miodrag Vlahović

Nećete mi vjerovati – ali, i to se može provjeriti – prvo javno zalaganje za ulazak Crne Gore u NATO se čulo na tribini Liberalnog saveza Crne Gore, u Rožajama, u septembru 1992.

Želio sam da ovo spomenem, zbog svih nas, ali najviše zbog čovjeka koji je to prvi javno kazao. Izgovorio je to, dakle – da se ne zaboravi – pokojni Budo Perović (jeste, imao je čuvenijeg brata), na kraju svog obraćanja, pred salom punom liberala i naših pristalica, na skupu u okviru kampanje LSCG za izbore te godine.

To je za to doba bila toliko radikalna i smjela ideja, da je publika, do tada vrlo raspoložena da aplauzom podrži svaku našu poruku (na bini smo bili Budo, Miško Burzan i ja), za trenutak zanijemila.

Aplauz je izostao – đe još i NATO, pored toliko „neprihvatljivih“, „izdajničkih“ i drugih opasnih stvari, za koje smo se tada zalagali (a koje je vrijeme, treba li reći, potvrdilo). Preuranjena, dakle, i ishitrena misao, sasvim nerealna ideja za te godine, gotovo incidentni zahtjev (a Budo je volio da pretjeruje, što svjesno, što instinktivno), ali da notiramo da je to tada rečeno, u ozbiljnom tonu i sa punim uvjerenjem.

Na našoj zastavi je i kap njegove krvi, što bi rekao Buharin. Sada, na kraju jednog razdoblja, kada Crna Gora zaokružuje svoje teško i dramatično putovanje u posljednjih stotinu godina, i dok gledam našeg ministra vanjskih poslova Darmanovića kako svečano predaje potrebne dokumente američkim domaćinima, u prisustvu generalnog sekretara Alijanse Stoltenberga, našeg premijera Markovića i ambasadora Kaluđerovića, razmišljam o putu koji je prešla naša zemlja i naša generacija, u širem značenju te riječi.

(Sjećam se, ne mogu da zaboravim, i nelagode i odbijanja da se članstvo u NATO-u uopšte pominje, pa i u vremenu poslije obnove nezavisnosti. Sa visokih državnih adresa, čak. Ali, nikad ne treba zamjeriti ljudima kada promijene mišljenje za dobro zemlje. Bez takve promjene nema razvoja. To pravilo Crnogorci, kada razmišljaju o politici i političarima, često smetnu s uma, iz razloga koji ne govore pohvalno o nama. No, sve je dobro, kad se dobro završi – a memoare nije zabranjeno pisati, da se ne zaborave greške drugih i sopstvene „zasluge“, naravno. Ili obrnuto, ako se neko odvaži.)

Važnost pristupanja Alijansi je ogromna. Ako je obnova nezavisnosti u modernom dobu značila povraćaj kapaciteta i samostalnosti koje je stara Crna Gora iskusila, prije i više od drugih u okruženju, onda je učlanjenje u Sjevernoatlantski savez događaj bez presedana u crnogorskoj istoriji, nešto što su Petrovići davno – prije svih knjaz Danilo, pa i kralj Nikola, na samom kraju svoje duge vladavine – samo zagrebli ili tek ugrubo naznačili.

Obojica su skupo platili naginjanje „đe ne treba“ - jedan glavom, a drugi izgonom i smrću u tuđini. Ne zna se što je teže.

I tako, na sedmom spratu Stejt departmenta, u čuvenoj Sobi sporazuma (Treaty Room), Crna Gora deponuje svoju odluku da pristupa Alijansi.

Pobjeda je Crne Gore!

Sjećanja se smjenjuju, tokom i poslije skromne ceremonije.Nije ni čudo – proživjeli smo jednu ubrzanu istoriju, zgusnuti koloplet događaja, propadanja i posrtanja Crne Gore, ali i njenu obnovu i uzlet. Mnogo je to i za dva vijeka, a kamoli kada sve to zbijete u tri burne decenije.

Zaslužnih za ovaj događaj – za tzv. „pravnu sekundu“ kada dokumenti prelaze iz crnogorskih u ruke američkih depozitara, trenutak kada i strogo formalno postajemo članica Alijanse – ima mnogo, ali je najveća zasluga kod onog koji danas nije prisutan.

Jeste, upravo na njega mislimo: Milo Đukanović je cijelom procesu dao presudni pečat.

Prije nego što dežurni dušebrižnici optuže, opet, autora ovih redaka za udvorištvo i razne stadijume poltronisanja, da dodamo kako će Đukanoviću to istorija priznati, ako već njegovi ispisnici neće ili ne smiju. Ima još odsutnih, nažalost.

Generacije i generacije Crnogoraca su utkale svoja pregnuća i prinijele najveću žrtvu za našu domovinu. Ili otadžbinu, da olakšamo onima koji preferiraju tu riječ.

Mnoge smo zaboravili, za mnoge i ne znamo, jer nas nisu učili o tome, decenijama. Ovo danas je i njihova pobjeda. Dr Antu Gvozdenoviću, našem prvom diplomati na službi u Vašingtonu, na primjer, bi bilo drago da vidi kako crnogorska diplomatska reprezentacija predaje dokumente američkim zvaničnicima. Crna Gora je prošla nevjerovatni put u posljednjih devedeset i osam godina, od tzv. skupštine u Podgorici pod okupatorskom stražom nesrećne 1918, preko prazne stolice u Versaju, do obnove nezavisnosti i istorijskog povratka u savezničku koaliciju.

General Gvozdenović, jedan od ministara vanjskih poslova crnogorske vlade u egzilu (o kojima generacije Crnogoraca nisu nikad ništa čule), i njegov diplomatski tim iz Vašingtona 1918. bili bi ponosni.

Njihova žrtva nije bila uzaludna, njihova vjera u Crnu Goru i danas trijumfuje, baš kao i u maju 2006. Skromna ceremonija je završena.

Započela je nova stranica crnogorske istorije. Zadali smo sebi novi zadatak, novu obavezu pred sadašnjim i budućim generacijama.

Živjela nam Crna Gora, najveća i najvažnija zemlja na svijetu!