Crna Gora je pristupila NATO-u u uslovima ozbiljne krize u odnosima sa Rusijom, koja je zadnjih godina pokušavala da promijeni spoljnopolitičko opredjeljenje Podgorice. Iako Rusija nije u stanju da predstavi svoju politiku na Balkanu kao alternativu proširenju NATO-a, ona će, vjeruju posmatrači, i dalje tražiti poluge na ovom prostoru kako bi utjecala na evropsku bezbjednost. U prilog politici Kremlja idu politička nestabilnost i etničke podjele u postkonfliktnom regionu, jer predstavljaju pogodno tlo za manipulacije i promociju antizapadnih stavova.
Uprkos prvim procjenama o poboljšanju odnosa Rusije i zapadnih zemalja poslije dolaska nove američke administracije, ta kriza je ipak u zastoju. Zvanična retorika Moskve se ne ublažuje, njene procijene eksternih prijetni se ne mijenjaju, a među njima su euroatlantske integracije. Rusija nastoji da odgovori stvaranjem prepreka vojnom savezu koji sebe smatra “bastionom međunarodnog mira i bezbjednosti”. Dakle, Balkan obuhvaćen integracijama ostaje na “liniji vatre”, barem u informativnom prostoru.
Kontroverzna odluka
U Crnoj Gori nije bilo zajedničkog stava o uslovima donošenja odluke o euroatlantskim integracijama (u parlamentu ili na referendumu), i ta činjenica je poslužila Rusiji kao prilika za jačanje utjecaja na politički proces u toj zemlji. Moskva je pružila otvorenu podršku strankama (prije svega proruski orijentisanim), koje su zagovarale sprovođenje referenduma. Kao rezultat, ova faza proširenja NATO-a se pokazala previše politiziranom i kontroverznom, a sama Rusija se suočila sa optužbama zbog pripreme državnog udara i destabilizacije Crne Gore.
Nije beznačajno da je odluka o pridruživanju NATO-u izglasana tokom bojkotovanja parlamenta od strane većeg dijela opozicije. Oponenti crnogorskih vlasti nisu priznali rezultate izbora 16. Oktobra, zapamćenih u svijetu po “spriječenom terorističkom napadu”. Iako je za podršku Sjevernoatlantskog ugovora glasalo 46 poslanika od ukupno 81, odbijanje dijela opozicije da učestvuje u donošenju odluke o prioritetu spoljne politike umanjilo je njen legitimitet. Pogotovo što je ta odluka izglasana u uslovima rascjepa javnog mnijenja.
Tako je ruska propaganda dobila neke argumente da prikaže proces euroatlantskih integracija na Balkanu kao “uvlačenje” u vojni savez suprotno stavovima velikog dijela političkog korpusa i samih građana. Analitičari smatraju da će se Kremlj i dalje miješati u političku situaciju u Crnoj Gori prije svega putem mobilizacije nacionalističkih krugova, te jačanja ekonomskog i političkog pritiska.
Pokazivanje mišića 'slovenskoj braći'
Učlanjenje Crne Gore sa dvije hiljade vojnika u NATO ne mijenja vojnu ravnotežu, ali političke posljedice tog poteza već nadmašuju njegov realni značaj. Prvi put je vojnom savezu pristupila zemlja udaljena od Rusije, sa kojom je Moskva faktički zamrznula zvanične političke odnose uprkos jakim ekonomskim i humanitarnim vezama. U ovom slučaju simbolika je za Kremlj mnogo značajnija od vojnog doprinosa nove članice NATO-a.
Prioriteti Crne Gore su bili dobro poznati Kremlju od ranije, ali u proteklim godinama crnogorske nezavisnosti politika samog Vladimira Putina je izvršila potpuni zaokret. Iz iskrenog simpatizera Evrope početkom 2000-ih, spremnog za blisku saradnju sa različitim akterima, uključujući i NATO, on se pretvorio u čvrstog protivnika zapadnog modela koji smatra nemoralnim i bezizglednim. Ne treba očekivati da će Putin mijenjati svoj kurs, koji, između ostalog, podrazumijeva pritisak na “istorijske saveznike”, kada oni ne pristaju na uloge koje im je on namijenio. Svoju politiku on smatra ispravnom i još uvijek uživa veliku podršku svojih birača sklonih utjecaju konzervativne propagande.
Ruske vlasti u svojim spoljnopolitičkim aktivnostima se često pozivaju na “istorijske veze” i pravoslavlje, a Balkan vide kao “rusofilski” prostor. Stoga euroatlantske integracije na ovom području Moskva ocijenjuje kao “provokaciju” koja mora dobiti odgovor. U Kremlju ne uzimaju u obzir činjenicu da za samu Crnu Goru i druge balkanske zemlje proces pristupanja NATO-u ili saradnja s tom organizacijom u suštini nema antiruski sadržaj. Lokalne političke elite u svom opredjeljenju nisu vođene “ruskom prijetnjom”. Oni računaju prije svega na zapadnu podršku ekonomskog razvoja i garancije bezbjednosti u regiji poslije perioda međuetničkih sukoba.
Stručnjaci smatraju da Moskvi nije u interesu da odgovori na euroatlantske integracije na Balkanu bilo kakvim ozbiljnim mjerama, jer su Rusija i Zapad ionako predaleko otišli u svom sukobu. Međutim, Moskva stalno naglašava svoje pravo na odgovor. Iako ruske vlasti proširenje NATO-a smatraju instrumentom američke politike, negativna reakcija Rusije nije usmjerena na Washington, već na nelojalnu “slovensku braću”.
„U kontekstu neprijateljske politike crnogorskih vlasti, ruska strana ostavlja sebi pravo da preduzme recipročne mjere“, stoji u komentaru ruskog Ministarstva inostranih poslova. Rusija je ranije uvela Crnoj Gori sankcije koje mogu biti mnogo bolnije od prethodne odluke Podgorice da se pridruži antiruskim sankcijama Evropske Unije zbog ukrajinske krize. Recimo, ruske vlasti su zabranile uvoz crnogorskog vina (i to je jak udarac na domaće proizvođače), te pokrenule negativnu medijsku kampanju kako bi smanjile turistički promet u Crnoj Gori. Rusko Ministarstvo spoljnih poslova je označilo Crnu Goru kao zemlju koja ne garantuje bezbjednost i prava ruskih građana, mada za to nema dovoljno dokaza.
Politička elita non grata
Ruski turisti i dalje su najbrojniji među stranim gostima u toj zemlji (oko 25 posto turističkog prometa). Ali dodatno pooštravanje anticrnogorskih mjera, kao naprimer otkazivanje čarter letova, dovelo bi do ozbiljnih gubitaka. Iako posmatrači ne vjeruju u taj scenarij, sami predstavnici ruskog turističkog biznisa ne isključuju ni tu mogućnost, jer u zadnjih nekoliko godina ruski turizam trpi ogromne gubitke zapravo zbog promjenljivih spoljnopolitičkih okolnosti i brzih reakcija Kremlja.
Pooštravanje sankcija u narednom periodu se ne može isključiti tim prije što na političkom planu situacija je blizu zamrzavanja odnosa. Crnogorska štampa tvrdi da su ruske vlasti stavile na “crnu listu” značajan dio crnogorske političke i poslovne elite. Ulaz u Rusiju je navodno zabranjen premijeru Dušku Markoviću, predsjedniku Skupštine Ivanu Brajovicu, te bivšem premijeru i lideru Demokratske partije socijalista Milu Đukanoviću, kao i ministrima i poslanicima koji su glasali za ulazak zemlje u NATO.
Ruske vlasti odbijaju da komentarišu te informacije. Ali, zadržavanje na moskovskom aerodromu i deportacija uz ponižavanje jednog od članova DPS-a jasno ukazuje na nepoželjnost promotera politike koju Moskva smatra štetnom po svoje interese, odnosno cijele vladajuće elite Crne Gore. Jake emocije u rusko-crnogorskim odnosima će vremenom splasnuti, mada će se Balkan zadržati u informativnom prostoru na liniji sukoba sa Zapadom. Ostaje da se vidi, gdje će stati “recipročne mjere”.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR