Mučenje mrava

Piše: Miljenko Jergović 

Ljeto je, ne znam koje godine, cvrčci stružu metalne opiljke podneva, vrijeme prolazi sporo, najduži su dani života.

Sjedim na betonskom zidu preko puta kampa, zabavljen mravom. Onim velikim crnim, triput većim od sitnih i brižnih mrava, što oko naokolo brzaju oko mravinjaka na ledini, i od onih još sitnijih smeđih, kojih ima u kuhinji i ispod solara, koji znaju ugristi i iza kojih na koži ostaju crveni tragovi, kao iza komaraca.

Najprije mu otkidam nogu. Puštam ga, i on bježi, kao da su mu sve noge na broju. Zaustavljam ga, hvatam ga između srednjaka i palca, ali tako da ga ne zgnječim. Na jagodicama mu osjećam nožice, čvrste i suhe, kao da mi je razmrvljena grančica oživjela pod prstima.

Otkidam mu još jednu i još jednu i još jednu nogu. I opet ga puštam.

Više ne može hodati, vrti se u krug, tetura po zidiću, ali bi i dalje bježao.

Mrav misli da mi može pobjeći.

Njegovo tijelo sastoji se od tri, možda i četiri međusobno slabo povezana dijela.

Kao tri, možda četiri srasla tijela.

Vrhom nokta mu odsijecam zadak.

Ali on je i dalje živ, pomiže preostalim nožicama. Pokušava pobjeći.

Uzbuđen sam. Tom uzbuđenju ne znam razlog ni podrijetlo. Jednom, nakon što vrijeme prođe, kada se tijelo razbudi, a vrijeme krene brže da teče, i kada “moj kokan dobije mišić”- kao što ću se povjeriti majci i Noni, a njih će se dvije samo pogledati- i još kasnije, kada postanem svjestan svoje spolnosti, srodit ću se s tim uzbuđenjem. A onda će se opet ubrzati vrijeme, a život će se pretvoriti u svjesnu potragu za onim prvim uzbuđenjem. Za prvom erekcijom bez erekcije, koju doživljavam mučeći mrava.

Uzimam kamen i ubijam ga jednim udarcem.

Na zidiću ostaje jedva vidljiv trag.

Njegove rasute nožice i raspljeskano tijelo.

Tanka crna opna iza koje je ništa.

Oklop koji ga nije mogao zaštititi.

Prije nego što sam ga ubio kamenom nešto se u meni stužilo. Nestalo je uzbuđenja kada sam pomislio da bi mi sad bilo bolje, da bih se bolje osjećao, da bih bio sretniji kada bi se mravu vratio otkinuti zadak, a zatim i jedna po jedna otkinuta nožica. Bio bih sretniji da ga nisam mučio. Ali kako da čovjek bude sretan tako što ima na umu sve te mrave koje nije mučio i ubijao? O tome ću kasnije misliti.

Prvo mi se stužilo, da bih onda osjetio neki neobičan, do tada nepoznat osjećaj krivnje. Nikome neću pričati o tome kako sam mučio i ubijao mrava. A sljedeći put kada tako budem mučio i ubijao skakavca dobro ću se sakriti, da me netko slučajno ne vidi.

Sjećam se da sam ubijao skakavca, ali nemam prema njemu nikakvog osjećaja. Pamtim samo događaj. Skakavac je, za razliku od mrava, bio stvor s kojim se nisam mogao suživjeti. Zato što sam tada već bio iskusan u ubijanju.

Mučenja mrava, na zidiću preko puta kampa, ispred kuće staroga Abela, koji je tada već bio pokojni, usred ljeta neke godine, ne znam ni koje, dok su cvrčci strugali podne, na um će mi padati godinama. Sjećanje će se održavati kao sjećanje na sjećanje na sjećanje na sjećanje… I tako sve do danas.

Bila bi to jedna od onih bezbroj puta kopiranih uspomena, koje izblijede i svedu se na konturu, na priču o priči koja kao da mi se nije dogodila nego sam je samom sebi ispričao, e da nije osjećaja koji se godinama ponavljao i transformirao, dobivao sve jasniju i odrasliju formu.

Formu grižnje savjesti, formu grizodušja.

Do danas mi je na duši ostao taj mrav.

Tolike sam gore stvari učinio, mučio sam životinje i ljude, gledao u razočarane oči onih koji su me voljeli, činio sam toliko toga što poslije više nisam mogao ispraviti, i većinu toga sam pozaboravljao, ili su moja sjećanja hladna, poput sjećanja čuvara iz Auschwitza, a ne mogu si oprostiti tog mrava.

Možda on i nije bio prvi kojeg sam mučio i ubio. Ali on mi se, eto, stužio. I ostao na duši.

Čim je počeo rat pošta je prestala stizati u Sarajevo. Poštara više nije bilo od prvih travanjskih granatiranja, i neće ih sljedeće tri i pol godine. Pisma su iz grada iznosili i u grad ih unosili ljudi koji su službeno putovali. Strani novinari, humanitarci, krijumčari, avanturisti, špijuni, dvostruki agenti, dobročinitelji, kriminalci… A od ranog ljeta počele su cirkulirati i poruke- pisma na obrascima Crvenog križa.

Obrazac je na lijevoj strani zaglavlja imao znak i logotip Comite International Geneve. Na desnoj je strani bio trojezični natpis:

Message Croix- rouge

Poruka Crvenog krsta

Poruka Crvenog križa

Crveni polumjesec nije bio spomenut.

U nastavku, sve trojezično, bilo je ime i prezime pošiljatelja, s datumom rođenja, spolom, punim imenom i prezimenom oca, adresom i brojem telefona.

Slijedi ime i prezime primatelja, datum rođenja, spol, puno ime i prezime oca, adresa i broj telefona.

Na stražnjoj strani lista, u vrhu stranice, trojezična napomena: Poruka osobne i/ili porodične prirode.

Slijedi dvadeset i dva prazna reda.

I na kraju: datum, potpis i: Primalac je moj/moja (naznačiti srodstvo).

Po strogosti, hladnom formalizmu i formulaičnosti, razotkrivajućem administriranju i svođenju ljudi na njihove jasno definirane uloge, Poruka Crvenog križa nije se bitno razlikovala od obrasca dopisnice što su je logoraši mogli odaslati iz koncentracijskog logora Jasenovac.

No, srećom, 1992. nisam to znao.

Saznat ću kada mi u posjed dođu dopisnice jednoga jasenovačkog zatočenika.

Poruku čiji sadržaj slijedi našao sam u ladici radnog stolića na Sepetarevcu.

Velikim štampanim slovima, tankim crnim flomasterom i urednim rukopisom, piše:

"Dragi Miljenko, evo još jednog načina da mi se javiš. Kako ste ti i Javorka? Čujem da ste dobro, ali ne znam šta ima novo. Kako je Almira? Nju ćeš naravno puno pozdraviti. Reci joj da očekuje pismo od mene. Poslala sam ti i jedno pismo preko Unprofora. Pa ih zovi jer je već trebalo da stigne preko jednog oficira. Ja sam prilično dobro. Upisala sam školu fotografije i dajem časove francuskog. I sa te strane sam potpuno zadovoljna. Stanje sa starim se pomalo mijenja. Ali ne mogu da procijenim da li u pozitivnom. On je loše. Stara je sada OK. Maja je sada ovdje. Stalno sam sa njom. Budi u kontaktu sa njenim roditeljima jer ću preko njih poslati paket za atebe i Armina. Intenzivno razmišljam o odlasku odavde i čim se Acino stanje popravi ja idem najvjerovatnije u Kairo kod Meke. Ima li šansi da budemo zajedno? Želim da mi se odmah javiš, jer ću u suprotnom svašta misliti. A i ti to znaš. Dakle, jasan odgovor! Molim te se čuvaj i ne šetaj previše. Kako je mačak? Arči je još uvijek živ i ne znam više šta ću sa njim. Puno te volim i puno pozdravi sve! Poveži se s Arminom oko radio-amatera i javi se!"

Datum: 30.10.1992. Potpis. Naznaka srodstva primatelja: prijatelj.

Od ovog me pisma dijeli pola moga dosadašnjeg života. Mrtvi su odavno i mačak, i koker španijel Arči, mrtva je Javorka. Ljude koji se spominju u pismu više ne srećem. Nju, koja mi je pisala i koja mi je tog trenutka bila najvažnija osoba u životu, nikada više nisam vidio. U jednom trenutku - a ja ne znam koji je to bio trenutak, kada se to dogodilo - između nje i mjesta na kojem ću živjeti ja sam odabrao mjesto. Ili nisam odabrao mjesto, nego sam odabrao jezik. Rekao bih, uvijek kada me netko pita, da se taj izbor tiče književnosti. Ali sada, nekoliko minuta nakon što sam nakon dvadeset i koju godinu ponovo pročitao pismo, ne mogu a da ne kažem istinu: nije to bilo zbog književnosti. Književnost je samo posljedica nečega drugog. Ostao sam iz straha da će u ledu drugoga jezika nestati onoga što osjećam u mom jeziku. U drugom bih jeziku osjećao nešto drugo, a moj najveći strah, još od vremena mučenja mrava, bio je da ću u jednom trenutku postati netko drugi. Bit ću mrav kojemu dječak otkida nogu po nogu, sve dok ne doživi prvi orgazam u životu.

Pamtim potresenost s kojom sam prvi put čitao ovo pismo. I koja se ponavljala kad god bih to ponavljao. A čitao sam ga tokom studenog 1992. godine, a onda i sljedećih mjeseci, toliko puta da sam ga skoro naučio napamet. I da sam prepoznavao osjećaje, više njih, iz kojih je napisana svaka pojedina rečenica.

Svaki bih put bio jednako potresen.

U tom ljubavnom pismu, kakvo sam ne bih bio u stanju napisati, sve što je doista važno izrečeno je mimo riječi. Iza strogosti u obraćanju (“Želim da se odmah javiš, jer ću u suprotnom svašta misliti.”) stoji već odigrana ljubavna igra. Priča koju ovdje neću ispričati, pošto na nju nemam cijelo nego samo pola prava, sadržavala je događaje, međusobne prepirke, koškanja i anegdote, kojima sam se, katkad i indiskretno bavio u nekoliko priča Sarajevskog marlbora i Mame Leone, na koje se ona referirala u igrama riječi, u drugima neodgometljivom i neprevodivom nizu riječi, koje su za mene bile mnogoznačnije i oslobađajuće, i otvarale su mogućnost slobodnog bijega iz rata i iz opsade. Bijega u tekst, u pismo i u ljubav.

U pozadini je onaj neizgovoreni, užasni strah da mi se nešto ne dogodi. Šali se, lako piše, izgovara budalaste stvari, smije se, samo da ja ne pomislim da se to ona boji. Da mi se tada nešto dogodilo, da sam natrčao na svoju granatu ili svoj metak, ona bi se raspala. A sada, eto, tako slobodno živimo jedno bez drugoga. Između nas je pola života.

Ali me pismo jednako potresa kao prvi put. Ne kao gubitak ili kao prijetnja gubitkom - čime sam bio potresen onih dana 1992. Nego kao ona dragocjena tuga, koje se čovjek, nakon što je postane svjestan, ne bi odricao.