Crnogorska lažna predstavljanja

Piše: Andrej Nikolaidis

Tri su nacionalna sporta u Crnogoraca: ležanje, lažno predstavljanje i smrzavanje.

Ovo prvo ne traži objašnjenje.

Što se lažnog predstavljanja tiče, evo vam nekoliko primjera.

Minornu pjesnikinju u pokušaju pozove na neki nebitni festival u, recimo, Berlinu. Ona novinama pošalje saopštenje da ona, na prestižnom međunarodnom skupu u Njemačkoj, „predstavlja Crnu Goru“.

Novine to - budući da je kriterijum za zapošljenje u većini medija u Crnoj Gori a) nepismenost i temeljna neobaviještenost o svemu u svemiru, a naročito o oblasti kojom se novinar ima baviti i b) intelektualna insuficiencija - i objave.

Baloni puni taštine

Ili: jednoga dana čovjek se odnekud pojavi i predstavi se – „Ja sam nezavisni intelektualac“.

Slušate vi tu osobu kako govori nešto na televiziji. Nema u njegovom govoru ničeg intelektualnog. U intelektualnim krugovima, kada bi takvih u Crnoj Gori bilo, on bi bio predmet najfinije ironijske obrade i poliranja sarkazmom.

Nije napisao knjigu. Ne čita knjige. Ko zna ko ga plaća. Ali na ekranu, dok on govori, piše: „nezavisni intelektualac“. Jer u Crnoj Gori važi pravilo: nije bitno da li je neko intelektualac – važno je da se on osjeća kao takav.

Crna je Gora puna balona napunjenih taštinom, koji se kotrljaju pločnicima, uvjereni u svoju veličinu. To majke i očevi od malena uče da se dobro obuče, glasno i odlučno, kao da čas zapovijeda, čas proklinje, govori i gordo drži.

Zato je, čini mi se, Matija Bećković primijetio kako, da nema Crne Gore, svijet ne bi znao za gorde konobare. To što je Matija Bećković personifikacija, muzejski primjerak svega onoga što govori o Crnoj Gori, a naročito glasne gordosti praznine, druga je priča, i nju ćemo vam, ili možda nećemo, ispričati drugi put.

Sada, da se vratimo na treći crnogorski nacionalni sport: smrzavanje. Veoma je, naime, hladno na moralnim visinama na kojima sebe vidi tipičan stanovnik Crne Gore.

Princ Černetić

Nedavno je objavljena zanimljiva vijest iz oblasti crnogorskog lažnog predstavljanja. Izvjesni Stefan Černetić je, naime, predmet istrage u Italiji, gdje je godinama luksuzno živio kao „princ od Crne Gore i Makedonije“.

Černetić od Černe Gore je nabavio crni Mercedes i na njega nakačio dvije crnogorske zastave. Tim Mercedesom je putovao po Italiji, gdje su ga primali gradonačelnici, političari i sveštenici. Istraga protiv Černetića je otvorena nakon njegove zvanične posjete Brindiziju, gdje je zapao za oko nekim karabinjerima.

Černetić je, naravno, imao lažni diplomatski pasoš. Osim toga, kod njega si pasoš, i to „imperijalni i kraljevski“, i to Crne Gore i Makedonije, mogao i kupiti.

Crnogorski diplomatski predstavnici su italijanske vlasti obavijestili da „Stefan Černetić, osim što prisvaja lažne titule, nije rođen u Crnoj Gori, nema boravište u Crnoj Gori niti crnogorski pasoš i nije diplomatski predstavnik Crne Gore“.

Černetić je, pak, tokom niza zvaničnih posjeta koje je organizovao širom Italije, ljubaznim domaćinima obećao pomoć u delikatnim poslovima, ne samo u Crnoj Gori, nego i u drugim državama Balkana…

Reagovala je i Makedonija, čijoj ambasadi u Rimu je stigao račun iz luksuzne vile u Pulji, gdje je Černetić boravio tokom jedne tople sedmice prošloga jula.

Šćepan Mali

No, istinski crnogorski klasik lažnog predstavljanja je Šćepan Mali.

Taj je, ako slučajno ne znate priču, došao u Crnu Goru odnekud iz Dalmacije, malo liječio ljude travama na primorju, a onda se predstavio kao ruski car Petar III. I šta su Crnogorci uradili? Postavili ga za vladara.

Šćepan je Crnom Gorom vladao od 1767. Do 1773. Vladao bi još, da ga, kaže se, po nalogu paše Bušatlije, nije otrovao sluga. Šćepan nije bio loš vladar – naprotiv.

Ako je vjerovati Vikipediji, „radio je na moderniziranju zemlje i stvaranju uvjeta za centralizaciju vlasti. Uspio je suzbiti zavade među crnogorskim plemenima i strogim kaznama potisnuti krvnu osvetu. Godine 1771. formira prvi stalni sud, sastavljen od 12 plemenskih starješina. Formira prvi stalni oružani odred (tjelesnu stražu). Započeo je graditi putove, te popisivati stanovništvo i imovinu“.

Šta nam primjer Šćepana Malog kazuje o prirodi vlasti?

Opasno poistovjećenje sa funkcijom

Ako mene pitate, ovo: kada bi neko, u bilo kojoj našoj zemlji, ispred bilo koje naše vlade, okupio grupu ljudi, recimo čistačicu iz javnog WC-a, piljara, radnika komunalnog, studenta, člana biblioteke, konobara… pa im rekao: „Idite sad unutra i predstavite se kao ministri, a ti, lepi, ti ćeš biti premijer“, ta bi vlada, gotovo izvjesno, bila efikasnija od naših ozbiljnih, od izabranih kadrova i stručnjaka sastavljenih vlada.

Govoreći o opasnosti poistovjećenja sa svojom simboličkom funkcijom, Lacan je primijetio nešto što bi svaki od naših premijera, ministara i predsjednika trebao znati: da ne samo da je lud prosjak koji misli da je kralj, već je jednako lud i kralj koji misli da je kralj.

No za njih je, bojim se, kasno. Svi oni misle da su veliki kraljevi.

A djecu odgajaju kao princeze i prinčeve.