Drugi srebrenički genocid

Svi svjedočimo drugom srebreničkom genocidu, onom konačnom dovršavanju nestanka jednog grada sa mape svijeta.

Piše: Dragan Bursać

Čega se pametan stidi, time se budala diči. Ovako bi se u jednoj rečenici mogao opisati zaključak Vlade Republike Srpske, koja je ocijenila potpuno neprihvatljivo rješenje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH kojeg je utvrdio Savjet ministara BiH.

Podsjetimo, izmjenama je predviđeno kažnjavanje negiranja genocida ili zločina protiv čovječnosti zatvorom od pet do 10 godina.

Takmičenje u negiranju

Zdrav razum se samo može zapitati, da li smo toliki neljudi, da li su vlasti ove države toliko nečovječne pa da se moralo čekati 22 godine da bi se usvojila jedna ovako logična i bitna stvar u formi Zakona?

Elem, zdrav razum se može pitati koliko hoće, velim, ali on se, izgleda ne pita ništa u Bosni i Hercegvoni. Ne samo da prijedlog ovog Krivičnog zakona nije prošao, nego je nastala, po ko zna koji put, pansrpska utrka među političarima u RS-u u vrijeđanju žrtve i porodica nastradalih negiranjem genocida.

Zastupnica SNSD-a u Parlamentu BiH, Dušanka Majkić izjavila je da je samim utvrđivanjem izmjena Krivičnog zakona, kojim se predviđa pet do 10 godina zatvora za negiranje genocida ili zločina protiv čovječnosti "počinjena nečuvena izdaja interesa Republike Srpske".

Kakva crna izdaja Republike Srpske, gospođo Majkić? Pa neko je u ime te Republike Srpske, počinio genocid u Srebrenici, nezapamćene zločine od Prijedora, Bijeljine, Zvornika do Foče!

I, koji je onda interes entiteta? Provizorno zataškavanje, nijekanje i odbijanje prihvatanja genocida i zločina kao fakta? Nije li to, 22 godine nakon Srebrenice, opetovan zločin prema žrtvi i nije li to zločin prema sopstvenom narodu, čija već druga poratna generacija živi iluziju i laž paradržave?

Ko će opravdati "nestanak" više od 8.000 ljudi? Ko će opravdati "isparavanje" silnih porodica, kojima se sjeme zatrlo u par julskih dana 1995? I čime se ta životinjska neljudskost može pravdati?

Možete vi gospođo Majkić negirati surovu istinu, možete poricati genocid i zločine, ali time idete u korist štete svoje djece i djece Srba u manjem bh. entitetu. Jer, ne zaboravite, ta djeca žive iskonstruisanu relanost učeći iz udžbenika u kojima je takođe iskonstruisana prošlost. Ne, nema tamo niti slova o opsadi Sarajeva, niti riječi o genocidu.

A, kako će ga i biti, kad neosporni šef i vlasnik RS-a, Milorad Dodik javno obznanjuje kako djeca neće učiti ništa o tim stvarima. I ne samo da mu to telalnje nekažnjeno prolazi, nego je on uporan, dosljedan i konzistentan u svojim mantrama o nepostojanju genocida i masovnih zločina.

I u ovom, posljednjem slučaju, mučkog odbijanja izmjene Zakona i podizanja istog na jedan civilazijski nivo, oglasio se opet "prvi baja" u RS-u.

"To govori o tome da bi vi ovdje u udžbenicima mogli da izučavate da su Srbi počinili genocid, da naša djeca to uče, što nije tačno, kao ni to da je Srpska nastala na genocidu", uporan je Dodik.

Ljaga na nevinu djecu

Treba li uopšte objašnjavati da djeca nisu kriva za naslijeđe ranijih generacija i da će baš i jedino priznavanjem genocida biti saprana ljaga sa njih? Treba li uopšte objašnjavati da se negiranjem genocida i ovakvim izjavama baš daje za pravo svakom da ustvrdi kako Republika Srpska baš jeste nastala na genocidu?

I izlišno i predugačko bi ovdje bilo navoditi i trošiti tastaturu na sve srpske političke nacionaliste i njihove izjave kojima se ograđuju od prijedloga i izmjena Zakona.

Teško bi i mučno bilo, a i nehumano prema čitaocu, mrcvariti ga primitivnim komentarima ljudi upitnog karaktera, koji su bili savremenici najvećeg zla u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata. Za partijsku knjižicu u suludoj utrci za "velikog Srbina" Zakon o kažnjavanju negiranja genocida i zločina djeluje dalje nego ikada.

Namjesto da se, sad već poput Godoa, pojavi neka srpska kopijica Vili Branta, koji će se pokloniti sjenama mrtvih, konačno priznati genocid i staviti ga u zakonske okvire, namjesto da se baš sada srpski prvaci distanciraju od politike, koja je uništila sve iskonski ljudsko, namjesto da zbog "zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama", kako reče Kant, zbog Boga, ljudi, pravde i pravičnosti oni budu ti koji će inicirati ovakav jedan Zakon, a da manji bh. entitet bude primjer u sprovođenju istog, desilo se jedno veliko ništa, jedna bruka i sramota, koju samo nerazuman čovjek može da prihvati i racionalizuje.

I ne samo to, desila se i logička i moralna peripetija, šizofrenija, po kojoj, ukoliko ste stanovnik entiteta Republike Srpska i glasno upirete prstom u negatore genocida, vi postajete meta i odmetnik od lokalnih (para)zakona i vlastodržaca.

Jer, sve što je legalno i pravno utemeljeno na nivou BiH, čini se, upravo je obrnuto proporcionalno u entitetu Republika Srspka.

Ali, ni to nije sve. O, ne! Apsurdima nema kraja. Hajde da to ovako formulišemo: ako negiraš genocid u Srebrenici, možda bi trebao u zatvor. Osim ako si član SDA u Srebrenici. Onda ideš na vlast u koaliciji sa negatorima genocida.

Idila Dodikovih poslušnika i SDA u Srebrenici

Jer, nemojte zaboraviti, "stabilna i srećna" koalicija SDA-SNSD je trenutno na vlasti u Srebrenici. Oni koji negiraju genocid su u kolu sa najjačom bošnjačkom partijom. Toliko o ljudskosti, a bogme i o SDA.

A, šta bi jedan od onih 8.372 ubijenih vidio u svom gradu da može ustati? Vidio bi da je plan Mladića i Krstića uspio. Na žalost, Srebrenica 22 godine poslije je grad duhova.

Ono nešto administracije poslije 15 časova odlazi kućama od Goražda, Sarajeva, do Bratunca i Srbije. Jer, nema u Srebrenici ljudi. Osim pokojeg stanovnika, ovdje se živ čovjek rijetko viđa.

Pa je Srebrenica, samo komemorativno mjesto, na kojem se 11. jula ubiru politički poeni. Bošnjački i srpski. Pa je Srebrenica, sramota za one koji srama nemaju, koji su utopili stotine miliona maraka i evra za raznorazne donacije, da bi iza sebe ostavili grad duhova. Pa je Srebrenica, teritorijalni dio entiteta Republika Srpska, istog onog koji joj spori da je ostala bez stanovnika u organizovanom genocidu.

Eto, to bi vidio šehid pod sobom i oko sebe u današnjoj Srebrenici, na toj drugoj, mračnoj strani lične karte Bosne i Hercegovine, gdje nema zakona za ljude. Ni žive, ni mrtve.

Tek, postoje samo i jedino interna tajkunsko-politička pravila i znamenja po kojima zajedno u kolu igraju srpski i bošnjački političari. Od opštine do kape države. Puki materijalni interes kome je do mrtvih stalo kao do lanjskog snijega.

A, neusvajanje izmjena Zakona, po kome bi negiranje genocida bilo krivično djelo? Koga boli briga? Osim ono nešto preživjele srebreničke nejači koju izjeda zub vremena i biologija, sve će nas progutati sramota neodgovornosti, bahatosti, neljudskosti, zaborava...

Na koncu, budimo posve iskreni: svi zajedno svjedočimo drugom srebreničkom genocidu, ekonomskom, političkom i moralnom, onom konačnom dovršavanju nestanka jednog grada sa mape ove zemlje i svijeta.

Kakvi smo to ljudi, dobro nas zemlja i drži.