SAO: Srpski festivali na moru

Piše: Slobodan Jovanović

Sudeći po pozorišnim festivalima na crnogorskom primorju niđe se nijese igrale pozorišne predstave u regionu nego u Srbiji. U Tivtu 22.06.2017.godine, počinje, odnosno započeo je, zavisno od vremena kad budete čitali ovaj tekst, pozorišni festival Purgatorije u čijem takmičarskom programu dominiraju predstave iz Beograda, sa jednom predstavom i iz Šapca.

Da ironija bude još veća. selektorka festivala, Tatjana Mandić Rigonat, napisa uvodnu riječ na promocionom katalogu kako je tema festivala - identitet? Uči nas g-đa Tatjana kako se nacionalni identitet "pojavljuje kao fatalni konstrukt krvi i tla"? I još reče kako je pozorište mjesto „na kojem se stereotipi ruše“. Što se tiče „krvi i tla“ mnogi su u bivšoj Jugoslaviji imali priliku da se uvjere u tu vrstu identiteta, koji je, gle čuda, upravo dolazio odakle dolaze i pozorišne predstave za Purgatorije.

I, što je još gore, ne prestaje. Možda selektorka Purgatorija ne zna da se revitalizovala, na djelu teritorije zemlje u kojoj je gostujuća selektorka, politička ideja o stvaranju SAO „Srpska Boka“, u kojoj je Tivat karika koja nedostaje, kako bi se zaokružila ideja „krvi i tla“ na teritoriji suverene Crne Gore? Tako da mi u Crnoj Gori tu vrstu pozorišta, ne gledamo, nego učestvujemo u njemu.

Prosto sumnjam da g-đa selektorka nije upoznata sa tim što se događalo u Crnoj Gori potonjih tri decenije, ili bar potonje dvije godine. Očigledno je da između g-đe selektorke i mene postoje različiti doživljaji ovaploćenja teorije „krvi i tla“ na prostoru Crne Gore. Bar mi to nije strano u sredini u kojoj živim. Nekako je g-đa selektorka zaboravila da napomene da i kultura može biti dio politike „krvi i tla“, inače se ne bi SPC i mnogi njeni simpatizeri, mnogi književnici, režiseri, pisci, toliko trudili da sve što miriše na autentično crnogorski prostor pretvore u „srpski duhovni prostor“. Rizikujući da me dotična g-đa proglasi za nacionalistu i promotera političke ideje „krvi i tla“, za mene je i ta kulturna i nekulturna agresija iz Beograda upravo dio takve jedne politike koja traje stoljeće.

Lično bih bio mnogo sretniji da g-đa Mandić Rigonat sredini u kojoj živi i za koju je profesionalno vezana edukuje svoju publiku po pitanju identiteta. Iako se trudim da pratim u svom okruženju sve što nije zagađeno najprimitivnijim svjetskim (ne)kulturnim obrascem, ne čuh nikada reakciju g-đe Mandić Rigonat na poplavu primitivizma i neznanja u promovisanju nacionalnih ideja, poistovjećivanja nacije i porijekla (krvi i tla), mlaćenje gluposti o nacionalnoj genetici, svetosavlju i „nebeskom narodu“, srpskim zemljama ... Možda g-đi selektorki nije poznato da je upravo Crna Gora prostor na kome je vazda postojala tradicija suživota. Recimo, odrastao sam u Baru, koji je bio egzemplar višenacionalnog života i dobrih međunacionalnih i međuljudskih odnosa. Odavno to više nije.

Došli smo do toga da jedan nekada građanski i najmanje žut beogradski list (Danas) objavi pamflet osobe iz Bara pod naslovom „Šta će crnogorski specijalci u srpskom Baru“? Povod je bio divljanje srpskih navijača na utakmici između Crne Gore i Srbije u Baru (ovi što pasionirano prate sport znaće o čemu pričam). Srpski Bar, srpska Boka, srpsko more, ... Vidite li, možda, da tu nešto baš ne štima? Ako kojim slučajem vidite, onda će Vam biti jasno zašto mislim da je festival kojem selekturujete dio upravo politike „krvi i tla“, odnosno, daljeg pravljenja od Crne Gore kulturne kolonije Beograda. No, nije tome kriva g-đa selektorka. Glavni krivac je domaća inferiornost, nerazumljivi kompleksi niže vrijednosti i bijedni provincijalizam crnogorskih prostora.

Ne čudi što crnogorski režiseri i glumci hrle u Beograd, predstavljajući najzanimljiviji dio pozorišnog života Beograda, jer samo tako mogu doći u priliku da režiraju i igraju predstave u zemlji iz koje potiču, zemlji u kojoj su odrastali, obrazovali se i stekli imaginaciju kojom plijene van Crne Gore.

Potpuno bi bilo razumljivo da republika Srbija bude finansijer, ili bar sufinansijer Purgatorija 2017. Jer Purgatorije jesu promocija prevashodno srpske kulture. Pored pozorišnih predstava, tu je gostovanje 26. juna Kola (vjerujem da se ne radi o automobilu, već o srpskom folkloru) iz Beograda, promocija izdavačke djelatnosti i slično. Možda ja nijesam kvalifikovan, ali zaista ne vidim što bi bio razlog za promociju romana srpske spisateljice, Ivane Dimić, Arzamas, kojoj je i javni servis Crne Gore posvetio ogromnu pažnju prije mjesec – dva. Romanu koji će ubrzo pokriti zaborav i koji će ostati kao spomenik da nagrade imaju „misteriozne puteve“.

Bar mi to u Crnoj Gori previše dobro znamo. U potonjem dijelu svog obraćanja selektorka se pravda kako neke predstave iz drugih republika nijesu bile u mogućnosti da gostuju na Purgatorijama (tri, ili četiri iz Hrvatske). Bio sam u prilici da razgovaram sa jednim poznatim sarajevskim publicistom na temu pozorišnih festivala na crnogorskom primorju i drugih kulturnih događanja, i razlogom zašto nema učešća pozorišnih ansambala iz Sarajeva. Dobio sam odgovor da ih vrlo rijetko zovu, a iako ih pozovu neće da posluže kao alibi za prikrivanje suštine. Kaže, kad ti festivali budu crnogorski festivali dolaziće i iz Sarajeva, i iz Zagreba. I meni je to razumljivo.

Slijedi nam Grad teatar, Art festival u Kotoru, ... Biće to novi praznici srpske kulture. Uz kreštanje i nedefinisane zvuke onih koji mrdaju usnama dok čitaju svoje ime i prezime obalom crnogorskog mora, biće upotpunjena „kulturna turistička ponuda Crne Gore“. Skorojevići i tzv. kontroverzna poslovna elita biće u prilici da izdašno plaćaju separee i guraju novčanice između silikona dok gostuju osobe napumpanih usana i sisa i ispumpanog mozga. Nanovo će oni koji ne kriju svoj prezir prema Crnogorcima, suverenoj Crnoj Gori, njenom članstvu u NATO i težnja da bude dio zapadne civilizacije, iznijeti ogromne svote iz Crne Gore, ne plativši ni porez.

O trošku građana Crne Gore baškariće se po moru mnogi beogradski režiseri, glumci, učesnici nazovi crnogorskih pozorišnih i muzičkih festivala. Kad bi samo dio tog novca bio uložen u crnogorsku elitnu i masovnu kulturu, Crna Gora bi bila mnogo pristpojnije mjesto za život i stvaranje. Možda tada ne bi mnogi talentovani i uspješni mladi ljudi odlazili iz nje.
Sticajem okolnosti bio sam u mogućnosti da obiđem mnoge turističke destinacije širom svijeta. Ne sjećam se da sam bio u prilici da bilo koja turistička zemlja prezentuje svojim gostima tuđu kulturu.

Doduše, postoji u komercijalizovanim mjestima, kao što je Ljoret del Mar u Katalunji, irski i engleski pabovi, švapske krčme sa ribanim kupusom i kobasicama, ... Ali to mu dođe više kao kultura življenja. Crna Gora je u socijalizmu tradicionalno bila destinacija siromašnijeg sloja stanovnika Srbije. Danas to više nije. Crna Gora je, čini mi se, četvrta destinacija po brojnosti odlaska srpskih turista na odmor. Turska i Grčka su kudikamo i neuporedivo iznad Crne Gore. I pored svega u Grčkoj i Turskoj se ne organizuju srpski teatarski festivali, niti arlauču izbjeglice iz kafana sa Ibarske magistrale po turističkim mjestima u tim zemljama. I jedna i druga zemnlja nude svojim gostima sopstveni kulturni proizvod.

Ovaj put ću preskočiti što u Srbiji ne bi bilo moguće štampati na katalogu izjavu selektora nekog festivala na crnogorskom jeziku, ni slučajno, kao što je to urađeno sa izjavom Tatjane Mandić Rigonat na katalogu za Purgatorije. Izjave zvaničnika Crne Gore, kulturnih radnika i svih ostalih koji govore crnogorskim jezikom se prevode u svim srpskim medijima na – srpski jezik. Ali mi nije jasno što na Purgatorijama traži promocija knjige „Hronika zločina“ Radmila Tadića? Ima li ta knjiga neku umjetničku vrijednost? Ili nam se pokušava servirati kako je Crna Gora mafijaška država u kojoj se dešavaju često mafijaška ubistva, sugerišući da mnoga imaju državni potpis.

Ponižavaju nas za sopstveni novac. I onda se pitamo što se građani sve češće pitaju dokle i ima li države Crne Gore da zaštiti sebe i svoje građane.