TURSKE SERIJE

Piše: Slobodan Jovanović

Prvo da raščistim sa nekim komentarima na moj tekst u kojem sam se bavio time da li crnogorski javni servis liči na to što mu je ime ili na jednu drugu javnu ustanovu.

Glavna primjedba je bila da se nijesam oglašavao kada je javni servis bio naklonjen vlastima, iako je u Crnoj Gori naklonost prema vlastima sve što nije optuživanje vlasti za sve i svašta. No, uzmimo da su u pravu i da je javni servis bio provladin. I to najbolje govori o licemjerju kompletnog javnog mnjenja u Crnoj Gori.

Bar u Crnoj Gori postoji sijaset elektronskih medija, što domaćih što stranih, koji su obilato mogli zadovoljiti želju publike da slušaju i gledaju najteže napade na crnogorsku vlast, svakodnevne optužbe za čitav protekli period od tri decenije, tako da crnogorski tv auditorijum nije bio uskraćen u tome niukom pogledu.

Postavlja se pitanje zašto je pored postojećih TV Vijesti morao da se pravi od javnog servisa nove TV Vijesti? Odakle ta potreba nazovi crnogorskih demokrata i NVO moralne savjesti da se zavede jednoumlje u elektronskom prostoru Crne Gore i da se čuje samo njihova verzija stvarnosti i prošlih vremena?

To je i razlog stigme prema TV Pink, iako ta televizija koristi sličan obrazac koji koriste TV Vijesti evo već skoro deceniju.

Zatomiti svaki glas koji nije po volji tih gromada demokratske misli. Način na koji TV Vijesti prezentuju vijesti, način na koji povezuju stvari i od potpuno uobičajenih pojava, davanjem posebnog konteksta i tona kojim se prezentiraju, stvaraju kriminalnu pozadinu, predstavlja abecedu propagandnog rata i tzv pranja mozga. U svojim emisijama oni su već presudili u svim slučajevima kojima se bave, pa nije potrebno trošiti vrijeme i dokazivati postoji li nečija krivica. Treba samo poslati Milačića da namakne lisice.

Otuda i smiješne izjave lidera političkih partija i parapolitičkih nevladinih organizacija o tome kako postoje, zamislite te pameti, neki koje treba prije hapsiti nego Nebojšu Medojevića.

U Crnoj Gori je zavladala tortura mediokriteta u javnom mnjenju i dvostrukih aršina u svakom segmentu tretiranja društvenih i političkih tema. Tako se dešava da nijedna od tih institucija, gromada demokratske misli, ne reaguje nijednim slovom na to da osobe koje su optužene za teška krivična djela protiv države i sistema, što sigurno predstavlja pokušaj oružanog prevrata, slobodno šetkaju po svijetu i čak više puta posjećuju zemlju za koju se smatra u optužnici da stoji iza organizacije prevrata.

Da ne pričamo da se za takve optužbe mora ići u zatvor. Ili se povuku optužbe ili se poštuju elementarne prave norme. Ovako se pravi sprdnju od države, pravni provizorijum, pa ne čudi što jedno kršenje pravnih normi povlači druga.

Naravno, sve to ne može bez zaprške NVO, koje bi prve trebalo da traže poštovanje zakona i sprovođenje zakonskih procedura, umjesto što pričaju o torbi iz koje je trebalo zahvatiti nešto drugo, a ne slučaj Medojević.

Ne zna čovjek da li da se smije ili da zaplače od jada ko se sve izdaje u Crnoj Gori za autoritete i koga mediji konsultuju za razne pojave u društvu. Pa su još počeli da šire svoje viđenje sudskih procesa u Crnoj Gori i ko treba da bude optužen a ko ne po regionalnim televizijama, praveći od svoje zemlje afričku diktaturu. Bijedno. Obaveza tužilaštva je da pokreće procese u situaciji kad su ubijeđeni da mogu dobiti pozitivan ishod za sebe, a ne kad mu umišljeni predstavnici NVO daju saglasnost ili redosled po kome treba podnositi optužbe.

Mnogo su se uznijeli otkad se ne skidaju sa RTCG pa bi da optužuju, presuđuju i određuju koga ne treba tužilaštvo da goni, ili koga treba, bez obzira ima li ili nema dovoljno dokaza za pokretanje postupka. Zaboga, pa Vijesti su davno presudile poznatom „dokaznom“ metodom.

Fascinirajuće je u kojoj mjeri se u Crnoj Gori sve relativizuje. Nešto što jeste očigledno krivično djelo se bagatelizuje u zavisnosti od političke preferencije.

Ništa manje nije zadivljuće kad se kaže da se i neko drugi bavio nezakonitim poslovima pa je, valjda , tada i prihvatljivo kršiti zakon. Nije daleko dan kad će pojedini moći da vrše oružane pljačke i da se brane kako se danas brane oni koji su ruske dolare pretvorili u privatne donacije za izbore.

Već sam ranije pisao da je nevjerovatno da institucije države Crne Gore nikada do sada nijesu pokrenuli pitanje finansiranja političkih partija spolja, iako je više nego izvjesno da je poznati biznismen iz Srbije, Miroslav Mišković, prije desetak godina, po nalogu tadašnjeg premijera Srbije, Vojislava Koštunice, uplatio crnogorskoj opoziciji 5 miliona eura.

Pominju se još neki veliki iznosi u vrijeme Borisa Tadića, takođe preko srpskih oligarha. Kao da se radi o izvozu usluga koje se naplaćuju? I zato ne čudi što očigledno finansiranje iz Moskve ne izaziva nikakvo zgražavanje u Crnoj Gori. Neki to upoređuju sa navalom ruskih para u kupovini nekretnina po Crnoj Gori. Kao da smo se svi najeli nekih pečurki pa više ne znamo što je normalno a što nije, i što je u svim društvima krivično kažnjivo, a što je dozvoljeno trgovanje.

Ne mogu da zamislim da bi bilo kome prije tri decenije bilo prihvatljivo ponašanje DF-ovaca u skupštini Crne Gore na sjednici na kojoj se raspravljalo o skidanju imunitete Nebojši Medojeviću. Bio je to koloplet prijetnji građanskim ratom, krvnom osvetom, ličnim prijetnjama , pozivanja na zasluge devedesetih, ... Mučno da ne može biti mučnije.

I nekako, izgleda, samo je meni to bilo ispod svakog dostojanstva. I bez trunke dostojanstva. Ne znam zašto, pade mi na pamet Ljubo Čupić i njegov osmjeh. I to kako i zašto smo pretvorili u dronjke sve ono što nas je krasilo, ako je vjerovati slici koju su mnogi opisivali kad su pisali o našim precima. Ne mogu se oteti utisku da se tu radi o strahu, i to o strahu da ne počne klupko da se odmotava.

O međusobnom nepovjerunju, o strahu da se ne progovori. Što bi inače bio razlog za toliku buku, pravljenje cirkusa u parlamentu Crne Gore? Pa nije Crna Gora Putinova Rusija. Ona je faktički kroz pregovore o pristupanju EU integrisana u evropski pravni sistem, pod paskom je EU, tako da, u današnje vrijeme, nije moguće u Crnoj Gori voditi političke procese. O pritvoru niti odlučuje parlament, niti odlučuje tužilaštvo. O pritvoru odlučuje sudsko vijeće.

Već je jednom vođen postupak protiv članova DF-a i nije bilo nikakvog problema da poklone povjerenje sudskim vlastima. O svjedoku koji ih je abolirao sudiće istorija. Taj sud neće izbjeći, tim prije što mnogi znaju đe je bio te noći.

Bojim se da je sad tužilaštvo došlo do kraja pređe, pa se polako para ta smiješna paučina kojom se zamagljuje suština događanja u Crnoj Gori u posljednjih dvije godine. Čim se krene putem novca, lako se pronalaze tragovi.

Novac ostavlja najdublje otiske. Nijesam daleko ni od primisli da mnogi koji pokušavaju od današnje Crne Gore prave najgore i najnedemokratskije mjesto za življenje u Evropi, što je notorna besmislica, i koji su se razgalamili u slučaju Medojević, imaju strah od tih tragova novca.

Ne piše zalud Petar I, u pjesmi „Pogibija vezira Mahmut-paše (na selo Kruse 1796)“, kroz usta Mahmut paše: „Dokle imam u ćesi novaca, a u Crnu Goru trgovaca, kojizi su lakomi na blago, učiniću što je meni drago, oni će mi prodat Crnogorce!“

A izgleda i Crnu Goru!